Je li film Rain (1932) antireligijski ili poučan za vjernike?
Kada govorimo o holivudskim klasicima koji bez rukavica progovaraju o religiji, moralu i ljudskoj slabosti, film “Rain” iz 1932. godine u režiji Lewisa Milestonea stoji kao jedan od najžešćih i najintrigantnijih primjera. Nastao u zlatnom periodu prije uvođenja stroge cenzure, ovaj film vjernicima nudi ogledalo koje može biti izuzetno neugodno, ali i duboko poučno.
Radnja nas vodi na pacifički otok Pago Pago, gdje su zbog karantene i neprestane, teške tropske kiše prisilno zatvoreni najrazličitiji putnici. Među njima su Sadie Thompson, žena slobodnog morala i burne prošlosti koju sjajno tumači Joan Crawford, te Alfred Davidson, kojeg glumi hladni i rigorozni Walter Huston. Davidson je fanatični kršćanski misionar koji u Sadie ne vidi ljudsko biće u potrebi, već hodajući grijeh koji pod svaku cijenu mora slomiti i privesti prividnom pokajanju. Ono što započinje kao psihološki i duhovni rat između njih dvoje, pretvara se u tragediju koja razotkriva najtamnije kutke ljudske psihe. Opširnije na Wikipedia
Između vjere i licemjerja
Odgovor na pitanje ima li u filmu kršćanskih elemenata i je li on pozitivan za vjernike zahtijeva potpunu iskrenost. Na površini, film se bavi kršćanskim pojmovima grijeha, obraćenja, molitve i spasenja duše. Međutim, ti elementi nisu prikazani kroz prizmu ljubavi i milosrđa, nego kroz bolesnu potrebu za kontrolom. Lik misionara Davidsona utjelovljuje sve ono što vjera ne bi trebala biti. On je zaslijepljen vlastitom pravednošću, nema ni mrvicu empatije i koristi duhovni pritisak kako bi uništio ženinu osobnost, dok je istovremeno slijep za vlastite nagone.
Za zrelog kršćanina ovaj film nije “antireligijski” u jeftinom smislu, već djeluje kao ozbiljno duhovno upozorenje. On zorno prikazuje kamo vodi duhovni ponos. Davidsonov konačni pad ne događa se zato što je kršćanstvo loše, već zato što je njegova vjera bila fasada iza koje je skriva potisnute slabosti. S druge strane, preokret u liku Sadie Thompson pokazuje kako agresivno nametanje krivnje ne vodi stvarnom susretu s Bogom, već psihičkom slomu.
Dobre strane filma
Najveća snaga filma leži u njegovoj psihološkoj točnosti i hrabrosti. Glumačke izvedbe su fantastične. Crawford izvrsno balansira između drskosti i ranjivosti, dok Huston stvara lik misionara koji je istovremeno zastrašujući i jadan. Redatelj koristi neprestanu kišu i klaustrofobične prostore kako bi naglasio unutarnji pritisak likova. Za vjernike je film koristan jer ogoljuje vjerski fanatizam i pokazuje kako religioznost bez ljubavi postaje destruktivno oružje.
Loše strane filma
S tehničke i dramaturške strane, film povremeno pati od kazališnog nasljeđa, s obzirom na to da je rađen prema kazališnom komadu temeljenom na priči Somerseta Maughama. Dijalozi znaju biti prenaglašeni, a tempo u sredini filma može djelovati tromo za današnjeg gledatelja. Što se tiče prikaza same vjere, najveći nedostatak je to što film ne nudi pozitivnu alternativu. Svi kršćanski likovi u filmu su ili fanatici ili slabići koji šutke promatraju nepravdu. Zbog toga površan gledatelj može steći dojam da je svaka vjerska revnost nužno zla i licemjerna.
“Rain” nije lagano štivo za nedjeljno poslijepodne i sigurno neće podići raspoloženje vjerniku koji traži jednostavnu moralnu priču. Ipak, njegova realistična i opominjuća poruka o opasnosti licemjerja čini ga vrijednim gledanja za svakoga tko želi kritički promišljati o granicama između istinske duhovnosti i slijepe samohvale.
Odgovori