Kako se “ušvercati” u ljudska srca
Svatko od nas barem je jednom svjedočio toj sceni. S jedne strane stoji gorljivi vjernik, pun dobrih namjera, a s druge čovjek koji o Bogu ne zna ništa ili je od crkve pobjegao glavom bez obzira.
Umjesto dijaloga, događa se duhovni sudar. Vjernik, u želji da pomogne, vadi tešku artiljeriju, zapovijedi, postove i prijetnje ognjenim jezerom, pa metaforički mlatne sugovornika pet kilograma teškom Jeruzalemskom biblijom po glavi. Rezultat? Sugovornik ne vidi Božju ljubav, nego samo osjeća bol od udarca i instinktivno se povlači u još dublji otpor.
Problem je u tome što često zaboravljamo da evangelizacija nije izdavanje policijskih naloga niti nametanje autoriteta koji suvremenom, liberalnom čovjeku ne znače ništa.
Isus Krist nikada nije žicao ljude da mu povjeruju, niti ih je silom utjerivao u krug svojih učenika. On je pozivao, nudio alternativu i, što je najvažnije, govorio je jezikom koji su ljudi razumjeli. Kada je razgovarao s ribarima na Galilejskom moru, nije im držao predavanja o apstraktnoj teologiji, nego im je rekao da će ih učiniti ribarima ljudi. Prilagodio se njihovom svijetu kako bi ih privukao nečemu višem.
Suvremeni nevjernik ima izuzetno osjetljivu dušu koja odmah prepoznaje svaku naznaku prisile. Riječi poput “moraš” ili “trebao bi” zvuče kao optužnica, stvarajući osjećaj krivnje i tjerajući čovjeka u obrambeni stav. Umjesto toga, kršćanski pristup koji donosi plodove koristi posve drukčiji rječnik. Rečenice poput “hajde sa mnom” ili “zajedno ćemo” otvaraju vrata jer ne dolaze s pozicije nadmoći, nego s pozicije suputništva.
Umjetnost kao lahor Duha Svetoga
Kada govorimo o približavanju vjere onima koji joj nisu vični, moramo otkriti takozvane mekane alate, a kultura i vrhunska umjetnost tu igraju ključnu ulogu. Duh Sveti se u Bibliji rijetko pojavljuje kao razorni potres, mnogo češće dolazi kao tihi, blagi lahor koji miluje dušu. Upravo tako bi trebala izgledati i suvremena evangelizacija. Prefinjeno, mirno, s puno razumijevanja i estetski privlačno.
Izvrstan primjer takvog djelovanja je moderna glazba. Pjesma koja je upakirana u vrhunsku produkciju, recimo u žanru downtempo elektronike, može dotaknuti i najtvrđe srce jer se slušatelj ne osjeća napadnutim. Ako tekst na prvu loptu ne vrišti vjerskim pojmovima, ako se u njemu odmah ne spominju Bog, Isus ili Duh Sveti, nego se govori o univerzalnoj ljubavi, dobroti, čežnji i nekom tajanstvenom “Njemu” ili “Onome tamo gore”, stvara se prostor za preispitivanje. Osjećaj Božje prisutnosti tako se polako, gotovo neprimjetno uvlači u ljudsko srce.
Oni koji vole elektronsku glazbu, a udaljeni su od crkve, kroz takav umjetnički izričaj mogu doživjeti duhovno iskustvo bez predrasuda. To nije kompromis s istinom, nego duboko poštovanje prema sugovornikovu putu. Moramo biti svjesni da iza nevjere često stoje nevidljive duhovne borbe i sile koje čovjeka drže u okovima, a naš agresivan nastup samo pojačava te spone. Tek kada progovorimo jezikom umjetnosti i ljubavi, ti se zidovi počinju rušiti.
Što o taktici kažu Isus i Pavao
Da ovakav pristup nije plod modernih novinarskih fikcija ili subjektivnog nabadanja, potvrđuju i sami novozavjetni izvori.
Najbolji istraživački priručnik za evangelizaciju napisao je apostol Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima. On tamo otvoreno otkriva svoju misionarsku taktiku pa kaže da je svima postao sve kako bi pošto-poto neke spasio. Židovima je bio Židov, onima izvan zakona bio je kao onaj izvan zakona, a slabima je postao slab da slabe pridobije. Pavao nije mijenjao istinu Evanđelja, ali je radikalno mijenjao svoj pristup, prilagođavajući se mentalitetu ljudi kojima se obraća.
Još zorniji primjer Pavlove genijalne taktike vidimo u Delima apostolskim, tijekom njegovog govora na Areopagu u Ateni. Atenjani su bili intelektualci, filozofi i liberali onoga doba, zatrpani kipovima raznih božanstava. Pavao ih nije počeo grditi zbog idolopoklonstva niti ih je plašio paklenim ognjem. Umjesto toga, pohvalio je njihovu religioznost i spomenuo žrtvenik koji je vidio, onaj s natpisom “Nepoznatom Bogu”. Pavao se naslonio na njihovu kulturu, citirao je njihove vlastite pjesnike i rekao da im želi navijestiti upravo tog Boga kojeg oni već nesvjesno štuju.
To je savršen biblijski predložak za ono što danas pokušavamo učiniti kroz glazbu, pisanu riječ ili umjetnost. Prvo moramo pronaći točku dodira, onaj ljudski “žrtvenik nepoznatom Bogu” koji postoji u svakom čovjeku, pa tek onda, polako i s ljubavlju, otkriti tko na tom žrtveniku prebiva. Evangelizacija je vrhunska finoća, ona zahtijeva da osluškujemo potrebe sugovornika i pažljivo biramo trenutak, ostavljajući teške knjige po strani, a dopuštajući ljubavi da odradi onaj teži dio posla.
Odgovori