Kad se sretnu čednost i privlačnost: Može li kršćanska moda biti most do braka?
U hodnicima naših župnih dvorana, na susretima molitvenih zajednica i nakon nedjeljnih misa, često svjedočimo neobičnom paradoksu. S jedne strane imamo divne, duboke i obrazovane djevojke koje su svoje živote posvetile izgradnji unutarnjeg hrama. S druge strane stoje mladići, jednako ukorijenjeni u vjeri, koji iskreno čeznu za brakom i obitelji.
Ipak, unatoč zajedničkim vrijednostima i istom krovu Božje ljubavi, ove dvije skupine nerijetko prolaze jedna pokraj druge kao stranci koji govore različitim jezicima.
Povezani članak: Kad prva kava postane pretežak ispit
Razgovarajući s muškarcima u vjerskim krugovima, često ćete čuti jednu te istu, tiho izrečenu opasku: „Djevojke u crkvi kao da se namjerno trude biti nevidljive.“ Dok svijet izvan crkvenih zidova nameće agresivan i često vulgaran imperativ ljepote, unutar zajednice se ponekad sklizne u drugu krajnost. U želji da pobjegnu od svjetovnosti, površnosti i zamke da budu promatrane isključivo kao objekti, vjernice se često potpuno povlače iz sfere estetike. Fokus se stavlja na intelekt, krepost i duhovnost, dok se briga o izgledu, modi, frizuri ili diskretnom uljepšavanju doživljava kao nešto isprazno, pa čak i duhovno manje vrijedno.
Nesporazum pod crkvenim krovom: Govore li vjernici istim jezikom?
Međutim, ovdje dolazimo do točke u kojoj se plemenita težnja za skromnošću sudara s nepromjenjivom muškom psihologijom i biologijom. Muškarac, bio on praktični vjernik ili ne, stvoren je tako da svijet i ljepotu oko sebe najprije upija očima. To nije znak njegove površnosti ili nedostatka duhovnosti; to je jednostavno njegov primarni impuls, način na koji je satkan. U prvom susretu, muškarca neće privući doktorska disertacija ili popis pročitanih teoloških knjiga, koliko god to kasnije u braku bilo dragocjeno. Privući će ga vizualni sklad, toplina i ženstvenost koja zrači kroz vanjski izgled. Pamet i dubina duše dolaze u sferu njegovog interesa tek nakon što se upali ona prva, vizualna iskra.
Zato se danas suočavamo s mnoštvom sjajnih, a slobodnih djevojaka i mladića koji se vrte u krug. Žene se ponekad osjećaju povrijeđeno ili ljutito jer smatraju da bi ih pravi kršćanin trebao prepoznati isključivo po njihovom srcu i vjeri, dok muškarci ostaju vizualno neaktivirani, zbunjeni nedostatkom minimalnog truda oko vanjštine kod djevojaka koje susreću na vjeronauku.
Estetika i duhovnost: Minimalni uvjeti za privlačenje vjernika
Kako onda pomiriti ova dva tabora i pronaći teološki opravdan, a životno praktičan balans?
Sveto pismo i kršćanska tradicija zapravo nikada nisu nijekali ljepotu tijela. Bog je autor estetike; On je onaj koji je stvorio savršene boje prirode, sklad oblika i, konačno, ženu kao krunu stvaranja. Kada čitamo starozavjetnu Pjesmu nad pjesmama, vidimo kako se tamo slavi fizička privlačnost i ljepota bez trunke srama ili osude. Problem nastaje kada se estetika odvoji od etike, kada izgled postane božanstvo kojem se klanjamo, umjesto da bude odraz unutarnjeg sklada.
Poznati kršćanski pisac C. S. Lewis često je naglašavao da kršćanstvo ne ukida ljudsku narav, nego je posvećuje. U tom kontekstu, želja žene da bude privlačna i lijepa potpuno je prirodna i bogomdana. Sveti Toma Akvinski u svojoj teologiji također ostavlja prostor za brigu o izgledu, napominjući da ukrašavanje tijela, ako se čini s mjerom i s ciljem da se ugodi suprugu ili privuče zakoniti bračni drug, nije grijeh, već može biti izraz ljubavi i poštovanja prema drugome.
Mnogi suvremeni svećenici i duhovni pratitelji koji se bave pastoralom samaca otvoreno govore o tome da je čednost često pogrešno shvaćena kao zapuštenost.
Čednost ne znači nositi vrećastu, bezličnu odjeću, izbjegavati frizera i skrivati svaku naznaku ženstvenosti. Prava čednost je, kako kaže teologija tijela Ivana Pavla II., čuvanje tajne osobe. Ona ne skriva ljepotu, nego je brani od zloupotrebe. Odjeća i stil odijevanja zapravo oblikuju poruku koju šaljemo svijetu. Lijepo ukrojena haljina koja poštuje dostojanstvo tijela, uredna i svježe obojana kosa, njegovani nokti i diskretan osmijeh nisu znakovi taštine, već znakovi da djevojka poštuje sebe kao hram Duha Svetoga, ali i da poštuje onoga tko je gleda.
Da bi se ovaj komunikacijski šum unutar zajednice prekinuo, potrebno je da djevojke shvate kako privlačnost nije isto što i „jeftina prodaja“. Naprotiv, uložiti malo truda u vlastiti izgled, razmisliti o tome što nam dobro stoji i kako kroz odjeću izraziti svoju osobnost, čin je kršćanske mudrosti. To su oni minimalni, nazovimo ih tehnički uvjeti, koji muškarcu šalju signal: „Ovdje sam, otvorena sam za susret, cijenim tvoj pogled.“
S druge strane, to zahtijeva i odricanje od ponosa koji se katkad skriva iza rečenice: „Ako me ne voli ovakvu, ni ne treba mi.“ Brak je prostor darivanja, a to darivanje počinje već u razdoblju upoznavanja. Ako znamo da našem bratu u vjeri vizualni podražaj znači mnogo, zašto mu ne izići u susret i darovati mu ljepotu koja privlači, a ne sablažnjava?
Biti atraktivan kršćanin ne znači kopirati trendove s modnih pista koji često degradiraju ženu. To znači pronaći vlastiti stil u kojem se susreću elegancija, urednost i čednost. Kada djevojka spoji svoju duboku duhovnost s vanjskom ljepotom o kojoj se brine s ljubavlju i mjerom, ona postaje cjelovita. Tada njezina pamet i njezina vjera dobivaju okvir koji muškarac želi istražiti. Tek tada, kada progovorimo istim jezikom estetike i duha, pod istim krovom Božje ljubavi, otvorit će se vrata za prave, duboke susrete koji vode do oltara.
Odgovori