Što nam ruka na srcu tijekom himne govori o domoljublju
Nedavni posjet jedne strane veleposlanice Hrvatskoj ostavio je iza sebe zanimljivu, javnosti slabo poznatu anegdotu koja pogađa u samu srž našeg poimanja državnih simbola. Dok je stajala na službenom prijemu, dvoranom su odjeknuli taktovi pjesme Lijepa naša domovino. Veleposlanica je sa zanimanjem promatrala domaćine.
Dio ministara i visokih državnih službenika istog je trena stavio desnu ruku na srce, dok je drugi dio ostao stajati u klasičnom stavu mirno, ruku spuštenih niz tijelo.
Vezani članak: Moć geste na misi- Ruka na srcu
Zatečena tim prizorom, diplomatkinja je kasnije posve logično upitala protokolare postoji li službeno pravilo po kojem se točno zna tko drži ruku na prsima, a tko ne. Odgovor koji je dobila bio je neodređen: “To je stvar osobnog izbora”. Ta zbunjenost stranca otvara ozbiljno pitanje zašto fenomen koji duboko prožima hrvatsko društvo, a posebno hrvatske branitelje i domoljube, zakonski i protokolarno visi u zrakopraznom prostoru.
Mnogi istinski domoljubi i hrvatski branitelji svjedoče da im držanje desne ruke na srcu nije puka formalnost. Za njih je to čin dubokog dostojanstva, izraz poštovanja prema žrtvi koja je podnesena za slobodu i svjesna identifikacija s domovinom.
Nedavno smo na ovim stranicama pisali o fenomenu polaganja ruke na srce u crkvi tijekom molitve Očenaša, analizirajući kako ta gesta drastično podiže koncentraciju i budi uspavani duh iz vjerske ležernosti.
Između ta dva čina postoji snažna poveznica. I u crkvi i pred državnim simbolima, pomicanje ruke s prepona ili bokova prema prsima predstavlja svjesni prelazak iz pasivnog promatranja u aktivno proživljavanje trenutka.
Ipak, dok je u crkvi riječ o intimnoj kontemplaciji i odnosu s Bogom, na državnoj razini ova gesta nosi i snažan društveno-politički naboj.
Povijesni korijeni i Tuđmanovo naslijeđe
Kako bismo razumjeli od kuda je ova praksa uopće stigla u Hrvatsku, moramo se vratiti na same početke stvaranja moderne države devedesetih godina.
Pokretač i začetnik ovog običaja u Hrvatskoj bio je prvi predsjednik, dr. Franjo Tuđman. Kao povjesničar i državnik, Tuđman je izvrsno razumio moć simbola u procesu buđenja nacionalne svijesti.
Gesta nije nastala u domaćem vakuumu, već je uvelike inspirirana američkom tradicijom.
U Sjedinjenim Američkim Državama takozvani Pledge of Allegiance (Prisega domovini), kao i slušanje himne, zakonski i tradicijski podrazumijevaju desnu ruku na srcu za sve građane.
Tuđman je tu praksu uveo među državne dužnosnike kao vidljiv, vanjski znak pripadnosti i ponosa.
Gesta je ubrzo uhvatila duboko korijenje među hrvatskim sportašima, posebno nogometnim i rukometnim reprezentativcima, koji su je kroz velike turnire usadili u kolektivnu svijest naroda.
Međutim, ono što je u SAD-u opća kultura nacije, u Hrvatskoj je s vremenom poprimilo drukčije konotacije.
Zbog povijesnih okolnosti i političkih podjela, kritičari i sociolozi često ističu kako se ruka na srcu u domaćem javnom prostoru počela nepravedno etiketirati isključivo kao znak pripadnosti HDZ-u ili desnom političkom spektru, umjesto da ostane univerzalni simbol domoljublja.
Što kažu hrvatski zakoni i protokoli
Istražujući pravnu stranu ovog fenomena, dolazimo do ključnog razloga zašto je strana veleposlanica ostala zatečena šarenilom u ponašanju državnog vrha.
Važeći Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske u svom 21. članku vrlo šturo navodi da se državna himna izvodi uz odavanje “uobičajenih počasti od strane svih prisutnih”. Što su to točno uobičajene počasti, zakon detaljno ne opisuje za civilne osobe.
S druge strane, vojni protokoli i pravilnici oružanih snaga su rigorozni i precizni: vojna osoba u odori himnu pozdravlja rukom uz šapku, dok izvan stroja zauzima strogi stav mirno s rukama spuštenim uz tijelo.
Budući da civilni protokol nije precizno definiran, u Hrvatskoj vlada potpuna proizvoljnost.
Političari s lijeve strane spektra, kao i dio vojnih krugova koji se drže krutog vojničkog držanja, u pravilu stoje ruku spuštenih niz tijelo, smatrajući to vrhuncem službenog poštovanja.
Domoljubi, branitelji i političari desnice drže ruku na srcu jer u tome vide emotivnu i živu prisutnost.
Problem leži u tome što država odbija jasno legitimirati i ujednačiti ovaj protokol za civilne ceremonije, ostavljajući prostor za vječna podozrenja i kriva tumačenja tko više, a tko manje voli Hrvatsku.
Psihologija dodira i sociologija simbola
Znanstveni pogled na ovaj fenomen nudi dublje razumijevanje onoga što se događa u čovjeku dok drži ruku na prsima.
Psiholozi objašnjavaju da čin stavljanja ruke na srce predstavlja takozvanu samoumirujuću i fokusirajuću kretnju.
Baš kao i u crkvi, ovaj pokret fizički usmjerava pažnju osobe prema unutrašnjosti. Kad osoba stavi ruku na srce, njezin mozak taj fizički pritisak interpretira kao čin iskrenosti, prisege i duboke emocionalne angažiranosti.
Zato branitelji koji su krvarili za ovu zemlju u toj gesti ne vide politiku, nego čistu, nepatvorenu emociju i sjećanje na poginule suborce.
Sociolozi s druge strane upozoravaju na opasnost politizacije simbola.
Kada se jedna univerzalna gesta poštovanja prema domovini počne u medijima tumačiti kroz prizmu stranačke pripadnosti, gubi se njezina integrativna moć.
Zajedničko držanju ruke na srcu u crkvi i u domoljubnim trenucima jest činjenica da tijelom svjedočimo ono što nam je u srcu, odbijajući biti samo hladni i pasivni roboti forme.
Različito je to što crkva spaja vjernika s transcedentnim i vječnim, oslobođenim zemaljskih podjela, dok domoljubna gesta nažalost i dalje trpi pod teretom naših unutarnjih društvenih polarizacija.
No, bez obzira na zakonske praznine i protokolarne nedorečenosti, ruka na srcu ostaje najtopliji ljudski i emotivni štit protiv zaborava i ležernosti.
Odgovori