Moćna priča o grijehu, pokajanju i majčinskom iskupljenju
Kada pomislimo na zlatno doba Hollywooda, rijetko nam na pamet padaju filmovi koji se bez rukavica bave teškim, biblijskim temama ponosa i istinskog obraćenja.
Upravo takav skriveni dragulj je Pilgrimage (Hodočašće) iz 1933. godine, koji je režirao legendarni John Ford. Opširnije na Wikipedia
Riječ je o naslovu koji savršeno odgovara kršćanskom i domoljubnom duhu, jer kroz ratnu dramu i obiteljsku tragediju progovara o temeljnim vrijednostima – o tome kako kruta ljudska oholost vodi u propast, ali i kako Božja milost može slomiti i najtvrđe srce.
Radnja nas vodi u ruralni Arkansas u vrijeme Prvog svjetskog rata. Hannah Jessop je ogorčena, tvrdoglava udovica koja sama vodi farmu i posesivno kontrolira život svog sina jedinca, Jimija.
Kada se Jimi zaljubi u djevojku iz susjedstva i poželi se oženiti, Hannahin ponos i posesivnost eksplodiraju.
Umjesto da blagoslovi njihovu ljubav, ona potpisuje papire da joj sina unovače u vojsku i šalje ga na bojišnice Europe, vođena suludom mišlju da je bolje da pogine nego da pripadne drugoj ženi.
Jimi doista pogiba u rovovima Francuske, ostavljajući iza sebe trudnu djevojku i majku zarobljenu u vlastitom paklu krivnje i gorčine.
Film izravno tematizira povijesni fenomen organizacije Gold Star Mothers (Majke zlatne zvijezde) – američko udruženje majki koje su izgubile sinove u ratu, a kojima je država kasnih dvadesetih i početkom tridesetih godina omogućila hodočašće u Europu kako bi posjetile grobove svoje djece.
Deset godina nakon tragedije, Hannah odlazi na to državno hodočašće u Francusku. Tamo, među tisućama bijelih križeva i kroz susret s drugim mladim parom koji prolazi sličnu dramu, ona doživljava duboko unutarnje obraćenje.
Shvaća težinu svog grijeha i sebičnosti te prolazi put katarze, vraćajući se kući kako bi potražila oprost i prigrlila svog unuka kojeg je godinama odbacivala.
Svjetlo i sjena Fordovog zaboravljenog remek-djela
Najveća snaga ovog filma leži u njegovoj dubokoj moralnoj poruci.
Pilgrimage nije jeftina patetika, on je snažna kršćanska parabola o tome da nijedan grijeh nije prevelik za Božje milosrđe ako smo spremni poniziti se i priznati krivnju.
Gluma veteranke Henriette Crosman u ulozi majke je maestralna – ona ne igra jednodimenzionalnog zlikovca, već ženu od krvi i mesa čija je iskrivljena vizija majčinske ljubavi odvela u propast.
Domoljubna nota je suptilna, ali snažna, prožeta poštovanjem prema žrtvi vojnika i patnji obitelji koje su ostale iza njih. Vizualno, film je predivan, s upečatljivim kadrovima vojničkih groblja koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
S druge strane, moderna kritika opravdano zamjera određene tonalne skokove u scenariju.
John Ford je u središnji dio filma, koji se događa u Francuskoj, ubacio nekoliko humorističnih scena s lokalnim stanovništvom i raspravama oko cijene taksija, što pomalo narušava tešku i ozbiljnu atmosferu filma.
Također, nekim gledateljima kraj može djelovati mrvicu prenaglo u svom holivudskom raspletu, s obzirom na dubinu traume i desetljeće obiteljskog otuđenja koje mu je prethodilo.
Što kaže kritika i gdje je film danas?
Iako u svoje vrijeme nije prikazivan na festivalima u obliku u kakvom ih danas poznajemo – jer su festivali poput onog u Veneciji tek bili u povojima – film je dobio izuzetno visoke ocjene tadašnje kritike zbog hrabrosti da majku prikaže u tako kompleksnom svjetlu.
Danas na relevantnim platformama drži visokih 83% pozitivnih ocjena kritičara, koji ga nazivaju “iznimno atmosferičnom i snažnom antiratnom dramom” te “remek-djelom političkog i ljudskog napretka”.
Za kršćanskog vjernika, Pilgrimage je izvrsno nedjeljno štivo za gledanje i razmišljanje. To je film koji nas podsjeća da istinsko hodočašće ne znači samo prijeći tisuće kilometara i posjetiti nečiji grob, već dopustiti Bogu da promijeni naša srca i omekša ih za ljubav prema bližnjima.
Odgovori