Sumrak zvonika nad Britanijom
Velika Britanija prolazi kroz tihi arhitektonski i duhovni potres. Dok turisti i dalje posjećuju London ili škotska prostranstva diveći se impresivnim gotičkim tornjevima, stvarnost iza zatvorenih vrata tih zdanja sasvim je drugačija.
Prema službenim podacima krovne organizacije National Churches Trust, situacija je prerasla u pravu nacionalnu izvanrednu situaciju: u posljednjih deset godina diljem Ujedinjenog Kraljevstva zatvoreno je više od 3500 crkava. Samo unutar same Engleske crkve (Church of England), koja predstavlja službenu državnu kršćansku denominaciju anglikanske vjere, u posljednjih nekoliko desetljeća formalno je zatvoreno preko tisuću zgrada. Proces se dramatično ubrzava, a crkvene ankete upozoravaju kako bi još oko 2000 crkava moglo trajno zaključati svoja vrata u idućih pet godina.
Proces se ne zaustavlja, a povjesničari arhitekture procjenjuju da bi u idućim godinama istu sudbinu zatvaranja moglo doživjeti još stotine objekata diljem Ujedinjenog Kraljevstva.
Ono što je nekada činilo samo središte društvenog i duhovnog života britanskih gradova i sela, danas postaje komercijalni prostor. Većina ovih objekata izvorno pripada spomenutoj Anglikanskoj crkvi te protestantskoj Crkvi Škotske (Church of Scotland), no proces nije zaobišao ni povijesne katoličke župe ni metodističke kapele.
Iza ovih zdanja pravno stoje crkvene vlasti, lokalne biskupije i zaklade koje, pritisnute dugovima, više ne mogu upravljati imovinom.
Britanski zakoni o očuvanju kulturne baštine strogo brane rušenje ovih povijesnih građevina, pa su crkveni odbori bili prisiljeni prodati ih privatnim investitorima i pronaći im novu svrhu.
Rezultat tog procesa izaziva golemu tugu među preostalim kršćanima.
Nekadašnja kršćanska svetišta danas su pretvorena u luksuzne višestambene zgrade, moderne knjižare, sportske dvorane za penjanje, pa čak i u bučne noćne klubove i pubove gdje se šankovi nalaze na mjestima gdje su nekada stajali oltari.
Statistika koju iznose crkvene organizacije u Britaniji jasno pokazuje korijen problema. To nije nedostatak novca sam po sebi, već dramatičan pad broja ljudi koji nedjeljom sjedaju u klupe.
Održavanje golemih, stoljećima starih kamenih zgrada zahtijeva astronomske iznose za grijanje i popravke krovova, što šačica preostalih, uglavnom starijih vjernika u lokalnim župama jednostavno ne može financirati.
Kada zgrada ostane bez stada, pastiri su prisiljeni zaključati vrata i prepustiti je tržištu nekretnina.
Teološka tuga i praznina
Iz perspektive Katoličke Crkve i kršćanske teologije, pretvaranje sakralnog prostora u profitabilne komercijalne objekte predstavlja duboku duhovnu ranu.
Crkva nije samo građevina od kamena, ona je posvećeni prostor u kojem boravi živa Božja prisutnost.
Kada se jedno takvo mjesto pretvori u prostor za zabavu ili stanovanje, gubi se osjećaj za svetost koji je temelj kršćanske civilizacije.
Mnogi svećenici i teolozi upozoravaju da ovaj trend u Britaniji nije samo pitanje demografije, nego vidljiva manifestacija agresivne sekularizacije koja pokušava izbrisati kršćanske korijene Europe.
Papa Franjo je u više navrata govorio o fenomenu pražnjenja crkava u Europi.
U svojim obraćanjima isticao je da crkve nikada ne bi smjele postati tek obični muzeji ili mjesta svjetovne zabave.
Papa naglašava da, ako se crkva iz objektivnih razloga i nedostatka vjernika mora zatvoriti, njezina prenamjena mora zadržati dostojanstvo.
Crkveni dokumenti sugeriraju da se ti prostori, ako je ikako moguće, ustupe za socijalne svrhe, pomoć siromašnima, karitativni rad ili kulturna događanja koja uzdižu duh, a ne za prostore u kojima se trguje i banči.
Svećenici koji svjedoče ovom procesu u zapadnoj Europi često s tugom govore o duhovnoj praznini koja ostaje u četvrtima gdje se ugase crkvena svjetla.
Pretvaranje oltara u šankove ne vide samo kao estetski problem, nego kao poraz duha vremena koji prednost daje materijalnom profitu nad vječnim vrijednostima. To je izravna posljedica zaborava Boga, gdje čovjek misli da mu sakralni prostori više nisu potrebni jer je samog sebe stavio na mjesto stvoritelja.
Povratak živom kamenju
Ovaj povijesni trenutak u kojem se nalaze kršćanske nacije Europe neodoljivo podsjeća na starozavjetna proročanstva o pustošenju svetišta kada narod okrene leđa svome Stvoritelju.
Prorok Jeremija u svojim Tužaljkama opisuje pustoš Jeruzalema i hrama riječima koje danas zvuče sablasno moderno ako ih preslikamo na prazne europske katedrale: “Putovi sionski tuguju jer nitko ne dolazi na svetkovine; sva su vrata njezina opustjela, svećenici jecaju.”
Teolozi nas podsjećaju da materijalna propast zgrada uvijek započinje duhovnom propasti u srcima ljudi.
Ipak, kršćanska teologija u sebi uvijek nosi nadu i poziv na obnovu.
Crkva u svojoj biti nije sagrađena samo od opeke i žbuke, već od ljudi.
Sveti Petar u svojoj poslanici jasno poručuje vjernicima: “I sami se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom, u sveto svećenstvo.”
Materijalne zgrade u Velikoj Britaniji mogu promijeniti svoju svrhu pod pritiskom svjetovnih zakona, ali živa Crkva opstaje tamo gdje dvoje ili troje ostane okupljeno u Kristovo ime.
Gubitak stotina crkvenih objekata na Zapadu mora biti ozbiljna opomena i poziv na buđenje svim kršćanskim narodima, pa tako i našem.
Čuvanje vjere, obitelji i domoljubnih vrijednosti jedini je štit protiv sudbine koja je zadesila britanske zvonike.
Bez živih vjernika koji pune crkve i prenose vjeru novim naraštajima, i najljepše građevine postaju samo prazne ljušture prepuštene na milost i nemilost tržištu nekretnina.
Odgovori