Kako perfekcionizam u župi može narušiti Božju providnost
U svakoj župnoj zajednici postoje župljani koji su pokretačka snaga zajednice. To su visokoobrazovani profesionalci, pedantni organizatori i predani vjernici koji svoje poslovne standarde izvrsnosti bez oklijevanja unose u crkvene klupe i župne urede, kada se zato pojavi potreba.
Oni ne trpe improvizaciju, rasporedi su im besprijekorni, a projekti odrađeni bez greške. Daju se ili kroz volontiranje ili su angažirani kao profesionalci u svom poslu. No, upravo ta težnja za apsolutnom kontrolom i savršenstvom nerijetko stvara tihi, nevidljivi pritisak na svećenike i pastoralna vijeća. A sve u najboljoj namjeri.
Postavlja se ključno pitanje gdje u svijetu tablica, rokova i poslovne preciznosti ostaje prostor za Duha Svetoga i Božju providnost.
Psiholozi već dugo upozoravaju da perfekcionizam, iako vrlina, često vuče korijene iz duboke potrebe za kontrolom i straha od neuspjeha.
Kada se taj mentalni sklop preslika na crkvenu zajednicu, nastaje nesklad. Crkva, naime, nije korporacija, a župa nije tvrtka koja mora ostvariti kvartalni profit. Ona je živi organizam koji prati osjećaje vjernika, pati s onima u potrebi i često zahtijeva strpljenje koje izlazi iz okvira svakog poslovnog planiranja.
Sukob poslovnog tempa i pastoralne stvarnosti
Svećenici na terenu često se suočavaju s ovim fenomenom. Dok aktivni i visokomotivirani vjernici vide konkretan zadatak koji treba izvršiti odmah i bez greške, župnik mora promatrati cjelovitu sliku. To znači prepoznati i onog najslabijeg člana zajednice koji ne može pratiti nametnuti tempo.
Kada perfekcionizam prevagne, pastoralni rad gubi svoju spontanost i toplinu, pretvarajući se u puko odrađivanje zadataka.
Teolozi i biskupi u svojim pastoralnim smjernicama nerijetko naglašavaju važnost osluškivanja, a ne samo organiziranja.
Sveto pismo nas kroz brojne primjere, poput onog o Marti i Mariji, uči da pretjerana briga o tehničkim detaljima može odvratiti pozornost od onoga što je uistinu bitno. Isus ne hvali Martinu savršenu organizaciju večere, već Mariinu prisutnost i spremnost na slušanje.
Kada čovjek želi sve držati pod vlastitom kontrolom, nesvjesno zatvara vrata Božjem djelovanju koje se najčešće očituje upravo tamo gdje ljudski planovi propadaju.
Pronalaženje ravnoteže između reda i milosti
S druge strane, bilo bi nepravedno zanemariti golemu korist koju župe imaju od profesionalno orijentiranih vjernika.
Crkvena administracija, vođenje karitativnih projekata ili obnova sakralnih objekata često vape za strukturiranim i brzim odlukama.
Prepuštanje baš svega improvizaciji pod izlikom Božje providnosti može dovesti do tromosti, neučinkovitosti i propuštenih prilika.
Aktivni perfekcionist u tom smislu djeluje kao koristan katalizator promjena koji budi zajednicu iz letargije.
Katolički mediji i duhovni autori koji se bave ovom tematikom sugeriraju da rješenje leži u poniznosti obje strane.
Ključ je u komunikaciji prožetoj ljubavlju i međusobnim uvažavanjem.
Vjernici s darom organizacije moraju naučiti otpustiti kočnice i dopustiti prostor za neočekivane župne potrebe, dok svećenici trebaju prepoznati i cijeniti stručnost svojih župljana.
Tek kada se profesionalna izvrsnost podredi duhovnom vodstvu, perfekcionizam prestaje biti izvor tihih neslaganja i postaje istinski dar koji izgrađuje, a ne opterećuje zajednicu.
Odgovori