Što se krije iza bijega iz obiteljske stvarnosti u crkvene aktivnosti
U svakoj živopisnoj župnoj zajednici postoje oni pojedinci koji su stupovi svake inicijative. Oni animiraju liturgiju, vode molitvene zajednice, organiziraju humanitarne akcije i provode sate u tihoj molitvi pred Presvetim. Njihova revnost naizgled je bez mane.
Ipak, iza kulisa tog neumornog crkvenog angažmana ponekad se krije duboka i tiha osobna drama – obiteljski odnosi koji pucaju, nesređeni brakovi ili narušena komunikacija s djecom.
Za neke od njih, crkveni prag nesvjesno postaje granica iza koje ostavljaju tešku obiteljsku stvarnost, pronalazeći u župi sigurno utočište od privatnog neuspjeha.
Ovaj fenomen, iako osjetljiv, nije rijetkost. Psiholozi ga često prepoznaju kao specifičan oblik obrambenog mehanizma zvanog supstitucija ili kompenzacija.
Kada se osoba suoči s kroničnim problemima u vlastitom domu – gdje su rješenja komplicirana, a uspjeh neizvjestan – župna zajednica nudi alternativno okruženje.
Tamo su pravila jasna, trud se javno cijeni, a osjećaj postignuća i prihvaćenosti dolazi mnogo brže nego u vlastita četiri zida.
Crkva tako, u najboljoj namjeri, može postati nesvjesno skrovište od odgovornosti koje donosi obiteljski život.
Što kaže struka i duhovno vodstvo o duhovnom zaobilaženju
U psihologiji se ovaj sindrom često naziva i “duhovno zaobilaženje” (spiritual bypassing), gdje se duhovne prakse i crkvene aktivnosti koriste kako bi se izbjegle bolne psihološki i relacijski problemi.
Obiteljski terapeuti upozoravaju da dugotrajno zanemarivanje primarnih odnosa na račun društvenog ili vjerskog angažmana samo produbljuje krizu.
Osoba naizgled čini dobro djelo, moli i pomaže drugima, no kod kuće ostavlja prazninu koja s vremenom prerasta u zamjeranje od strane bračnog druga ili djece.
Svećenici i iskusni duhovnici u ispovjedaonicama i pastoralnim razgovorima redovito se susreću s ovim problemom.
Iskusni pastiri znaju da pretjerano bježanje u crkvene aktivnosti može biti znak duhovne nezrelosti ili krive slike o Bogu.
Crkva u svom službenom nauku, posebice kroz teologiju braka i obitelji, jasno postavlja prioritete.
Obitelj se naziva “kućnom Crkvom”, što znači da je upravo dom prvo i najvažnije mjesto gdje se vjera živi, svjedoči i izgrađuje.
Ako je kućna Crkva u ruševinama, nijedan angažman u velikoj župnoj crkvi ne može je nadomjestiti.
Biblijski kriteriji i povratak ispravnom poretku ljubavi
Sveto pismo nudi vrlo jasne smjernice o ovom fenomenu.
U Novom zavjetu, u Prvoj poslanici Timoteju, apostol Pavao piše iznimno izravne riječi: “Ako se tko za svoje, ponajprije za ukućane, ne brine, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika”.
Biblija, dakle, ne ostavlja prostor za dvojbu. Prvi i temeljni poziv svakog laika jest posvećenje unutar vlastitog staleža – bračnog i obiteljskog.
Isusovo prekoravanje farizeja zbog formalnog ispunjavanja vjerskih dužnosti uz zanemarivanje bitnih zapovijedi ljubavi i pravednosti također snažno odjekuje u kontekstu ovog fenomena.
Pronaći balans nije jednostavno, ali je nužno za duhovno i mentalno zdravlje.
Prvi korak je iskrena samorefleksija i priznavanje problema bez osude.
Župna zajednica i molitvene grupe ne bi smjele biti zamjena za obiteljsku terapiju ili iskren razgovor s bračnim partnerom. Ona tu služi kao smjernica i vapaj za pomoći ali nikako kao bijeg.
Kada se uspostavi ispravan poredak ljubavi – gdje obitelj ima prednost pred svakim izvanjskim angažmanom – tada i molitva i rad u župi prestaju biti bijeg te postaju istinski izvor milosti koji se prelijeva natrag u obiteljski dom.
Odgovori