Razmatranje o subotnjoj krunici iz vjerničke perspektive
Svaka prva subota u mjesecu u srcu glavnoga grada već dulje vrijeme donosi prizor koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Dok se grad budi, na Trgu bana Jelačića okuplja se skupina muškaraca koji, klečeći na hladnom asfaltu, u rukama drže krunicu. Za dobar dio vjernika i domoljuba ovaj je prizor donio val ponosa i nade u duhovnu obnovu naroda, ali i divljenje prema hrabrosti tih ljudi.
Ipak, kako vrijeme prolazi, u javnosti se otvaraju brojna pitanja o smislu, lokaciji i plodovima ove inicijative.
Cilj ovog razmatranja nije kritika onih koji mole, već bratsko precizno promišljanje o tome kako zaštititi dostojanstvo molitve u složenoj društvenoj stvarnosti.
Činjenica od koje treba krenuti jest pravna i kanonska utemeljenost ovog okupljanja.
Inicijativu pod nazivom “Muževni budite” vode katolički laici, dakle vjernici civili, a ne crkvena hijerarhija.
Prema Zakoniku kanonskog prava, vjernici laici imaju pravo, pa i dužnost, udruživati se i djelovati na korist Crkve i društva. Za javno svjedočenje vjere nije im potreban izričiti dekret Nadbiskupije, sve dok je ono što čine u skladu s katoličkim naukom.
Skup je također uredno prijavljen civilnim vlastima, čime se koristi ustavno pravo na slobodu vjeroispovijesti i javnog okupljanja.
S pravne i načelne vjerske strane, stvar je potpuno čista: muškarci imaju puno pravo moliti na trgu, svjedočeći svoju vjeru javno i neustrašivo.
Nevjerojatan kontrast na asfaltu: Pokora nasuprot bijesu
Promatrajući zbivanja na Trgu izbliza, nemoguće je ne uočiti duboki, gotovo nevjerojatan kontrast između dviju skupina. S jedne strane stoje i kleče muškarci u stanju potpune pokore i sabranosti. Oni ne gledaju uokolo sa srdžbom, ne odgovaraju na uvrede, niti pokazuju ikakve znakove agresije.
Naprotiv, u tišini svojih srdaca oni mole čak i za one koji ih napadaju.
Postavlja se logično pitanje: kako netko tko kleči, drži krunicu i ponizno moli uopće može biti etiketiran kao agresor ili problem?
Ono što mnogi primjećuju jest neobičan fenomen – što su molitelji mirniji i što jače mole, to prosvjednici s druge strane postaju agresivniji, bučniji i ljući.
Ta eskalacija bijesa, vike i bubnjanja s kontraprosvjedne strane za mnoge je vjernike jasan duhovni pokazatelj da su molitelji uboli u samu bit problema modernog društva.
Dok se s jedne strane nudi mir i duhovni vapaj za domovinu, s druge strane svjedočimo neshvatljivoj agresiji koja ponekad graniči s fizičkim nasrtajima.
Molitelji na Trgu izloženi su ogromnom psihološkom pritisku i stresu, no unatoč tome ostaju nepokolebljivi, što zaslužuje duboko poštovanje i prepoznavanje njihove čvrste vjere.
Zašto glavni trg i što o tome kažu povijest i Biblija?
Jedno od ključnih pitanja koje se otvara u analizi ovog fenomena jest lokacija.
Poznato je da je prvotna želja i logičan izbor organizatora bio prostor ispred zagrebačke katedrale, koja je stoljećima duhovno središte hrvatskog naroda.
Međutim, katedrala je nakon razornog potresa u fazi dugotrajne obnove, a prostor ispred nje pretvoren je u osigurano gradilište, što onemogućuje veća okupljanja. U potrazi za alternativom na otvorenom, organizatori su odabrali glavni gradski trg.
Povijesni argumenti idu u prilog ovoj odluci.
Kroz povijest kršćanstva, javni trgovi bili su mjesta gdje su se održavale procesije i velike zajedničke molitve. Trg je bio produžetak crkvenog dvorišta, mjesto susreta Boga i naroda u svakodnevnom životu.
Izlaskom na Trg, ovi muškarci provode ono što se u Crkvi naziva javna evangelizacija – izlazak iz komfora i hrabro svjedočenje Krista u sekulariziranom svijetu.
Ipak, društveni kontekst 21. stoljeća donosi nove izazove.
Dok Sveto Pismo s jedne strane poziva vjernike da budu “svjetlo svijeta” koje se ne skriva, Evanđelje po Mateju donosi i Isusove riječi upozorenja o potrebi pročišćenja nakana u molitvi, kako se pobožnost ne bi pretvorila u povod za grijeh gnjeva onih koji ne vjeruju.
Pluralno društvo danas Trg bana Jelačića doživljava kao sekularan prostor koji pripada svima, zbog čega dio javnosti smatra da javna molitva, unatoč svojoj plemenitoj namjeri, na tom mjestu nepotrebno stvara zonu konflikta.
Mudrost Kaptola i potreba za jasnim vodstvom
Mnoge dobronamjerne vjernike zbunjuje prividna šutnja Zagrebačke nadbiskupije.
Ta šutnja, međutim, nije znak ignoriranja, već tradicionalnog crkvenog opreza. Crkva se nalazi u specifičnoj poziciji: ona nikada ne može i neće osuditi ljude koji mole krunicu, jer je to u samom srcu katoličke pobožnosti.
Kada bi Kaptol zabranio ovaj skup, poslao bi poruku da uzmiče pred pritiskom sekularnih medija, što bi izazvalo tugu među vjernicima.
Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša stoga je blago naglasio podršku samoj molitvi, ali je i očinski podsjetio da njezine nakane moraju biti posve lišene bilo kakvih političkih konotacija.
Međutim, u ovakvim uvjetima, bilo bi iznimno dobro i plodonosno da Crkva preuzme još aktivniju ulogu.
Kada bi Nadbiskupija dala jasne pastoralne upute u izravnom dogovoru s organizatorima i ponudila im konkretan, zaštićen prostor pod svojim okriljem, riješili bi se mnogi problemi.
Takav potez bio bi nepogrešiv pokazatelj motiva – pokazao bi poštuje li se crkveni autoritet i zajednički hod prema Nebu, koji je svima nama konačni cilj, ili se pod svaku cijenu želi gurati vlastita forma.
Traženje puta prema miru i pravnoj zaštiti molitelja
Trg bana Jelačića danas je neposvećen prostor opterećen svakodnevnom vrevom i komercijalnim sadržajima.
Upravo zbog toga što je trg “svačiji”, prosvjednicima je neusporedivo lakše raditi medijski show i ometati molitelje bez straha od ozbiljnijih sankcija.
Kada bi se ovi molitveni susreti, uz podršku i vodstvo Crkve, premjestili na privatni posjed Nadbiskupije – primjerice u prostrana dvorišta gornjogradskih crkava poput sv. Katarine, bazilike u Palmotićevoj ili same katedrale nakon završetka vanjskih radova – situacija bi se stubokom promijenila.
Svaki agresivniji ulazak, vika, bubnjanje ili namjerno stvaranje buke na crkvenom posjedu imali bi trenutačne i ozbiljne pravne posljedice zbog povrede privatnog vlasništva i ometanja vjerskog obreda.
Na taj način, molitelji bi dobili prijeko potreban vjetar u leđa, institucionalnu zaštitu i mir u kojem njihova molitva može disati.
Premještanje u zaštićeniji, sakralni eksterijer ne bi značilo micanje iz javnosti; takvi bi događaji i dalje mogli i trebali biti snažno medijski popraćeni, ispunjavajući cilj javne evangelizacije.
Postavlja se glavno pitanje za kraj- ako bi crkva ponudila adekvatno rješenje lokacije, a organizatori skupa odbili, poruka je jasna što žele. Nekako držimo da to toga ne bi došlo. Zašto nema prijedloga ?
Krunica dopire jednako snažno do Božjeg srca gdje god se molila, a povlačenjem u mir posvećenog prostora poslala bi se poruka kršćanske zrelosti, dostojanstva i brige za mir u domovini.
Odgovori