Zašto je tjelovježba za branitelje pitanje opstanka, a ne luksuza
Više od tri desetljeća nakon završetka ratnih operacija, hrvatski branitelji i dalje vode svoju najtežu bitku – onu za vlastiti život i zdravlje. Medicinska istraživanja i službene statistike već godinama neumoljivo i egzaktno upozoravaju na zastrašujući trend: populacija koja je obranila domovinu obolijeva i umire znatno ranije od opće populacije u Republici Hrvatskoj.
No, dok šira javnost uglavnom percipira PTSP kao isključivo psihički ili emocionalni poremećaj, znanstveni dokazi jasno pokazuju da kronični ratni stres doslovno razara fizičko tijelo i njezine organske sustave.
Unatoč tome, u braniteljskoj je kulturi predugo ukorijenjena loša navika pasivnog čekanja u redovima pred ambulantama i bjesomučnog trčanja od liječnika do liječnika po nove doze farmakoterapije.
Vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom: preuzimanje kontrole nad vlastitim tijelom kroz disciplinu i vježbanje nije stvar izbora ili hobija, već prva crta obrane i moralna dužnost svakog ratnika.
Iz perspektive kršćanske antropologije, ljudsko tijelo nije tek usputna materijalna ljuštura ili potrošni materijal, već hram Duha Svetoga, darovani talent za koji ćemo na koncu polagati račun.
Domoljubni zanos koji je devedesetih pokretao ljude na prvu crtu bojišnice danas mora pronaći svoj logični nastavak u očuvanju tog hrama i vlastite funkcionalnosti.
Ako je branitelj nekada bio spreman položiti život za slobodnu Hrvatsku, neshvatljivo je da danas s lakoćom prepušta svoje tijelo letargiji, pretilosti, tjelesnom propadanju i preranoj nemoći.
Bez obzira na težinu proživljenih trauma, stupanj invaliditeta ili fizička ograničenja koja su nastala kao posljedica ranjavanja, svaki je branitelj dužan aktivirati preostale resurse svog organizma.
Pokret i tjelesna disciplina u ovom kontekstu prestaju biti razonoda i postaju autentičan model samopomoći, sposoban prekinuti začarani krug samosažaljenja i potpune ovisnosti o preopterećenom zdravstvenom sustavu.
Biologija traume: Kako vježbanje sanira oštećeni ratnički organizam
Da bismo precizno i bez nagađanja razumjeli zašto je vježbanje lijek, moramo pogledati što je trauma dugoročno učinila biologiji tijela.
Tijekom mjeseci i godina provedenih u borbenom sektoru, organizam branitelja bio je konstantno preplavljen ekstremno visokim razinama hormona stresa – prvenstveno kortizolom i adrenalinom.
Taj stalni, dugotrajni sustav lažne uzbune, u medicinskoj znanosti poznat kao alostatsko opterećenje, s godinama uzrokuje razorne kronične upalne procese na staničnoj razini.
Rezultat toga je ubrzano propadanje kardiovaskularnog sustava, pojava metaboličkog sindroma, dijabetesa te drastičan pad imunološkog sustava.
Zato naši ratnici jače obolijevaju, podložniji su malignim bolestima i znatno brže troše svoje biološke rezerve od civilnog stanovništva.
Kada branitelj oboli, uzrok često leži upravo u toj u energiji proživljene traume koja nikada nije fizički izbačena van kroz napor.
Znanstvena istraživanja u području neurobiologije dokazuju da se ti duboki biološki zapisi u mišićnoj memoriji i živčanom sustavu ne mogu izbrisati isključivo razgovorom, psihoterapijom ili sedativima.
Tijelo koje je pretrpjelo fizičku i psihičku traumu zahtijeva izravan, fizički odgovor.
Kontinuirano, pametno dozirano vježbanje djeluje kao kirurški rez na nagomilani stres u tkivima.
Fizički napor potiče intenzivno lučenje endorfina, serotonina i dopamina, prirodnih kemijskih spojeva koji doslovno obnavljaju oštećene neuronske mreže u mozgu.
Istovremeno, vježbanje smanjuje hiperaktivnost amigdale – dijela mozga koji je odgovoran za napade panike, flashbackove i stalni nemir – te vraća tijelo u stanje homeostaze, odnosno prirodne ravnoteže.
Kroz znoj i svjestan napor vježbanja, branitelj doslovno izbacuje toksine rata iz svojih mišića i fascija.
To je čista biologija: pokret učinkovito liječi ono što je strah godinama držao skamenjenim.
Pokretanje tijela kao čin pobune protiv apatije i bolesti
Čest i raširen izgovor koji se čuje među oboljelom braniteljskom populacijom jest da su kronični bolovi, visoke godine i invalidnost nepremostiva zapreka za bilo kakav oblik fizičkog vježbanja.
No, klinička istraživanja pokazuju upravo suprotno: pasivnost je ta koja pojačava bol, dok mirovanje vodi ravno u mišićnu atrofiju i preranu funkcionalnu smrt organizma.
Ne postoji stanje u kojem je ljudsko tijelo potpuno nemoćno za napredak i regeneraciju ako mu se pruži pravi podražaj.
Čak i za teške invalide i slabo pokretne osobe postoje znanstveno utemeljeni programi izometričkih vježbi, tehnika pravilnog disanja i ciljanog razgibavanja koji drastično poboljšavaju cirkulaciju, smanjuju ukočenost i ublažavaju kroničnu bol u leđima i zglobovima.
Vježbanje ne znači da čovjek od pedeset ili šezdeset godina s poviješću bolesti mora dizati ekstremne terete u teretani; ono znači svakodnevno, vojnički precizno pomicanje vlastitih granica kroz kontrolirano hodanje, plivanje, rad s elastičnim trakama ili vježbe s vlastitom težinom.
Kada hrvatski branitelj u rano jutro, unatoč bolovima u kostima, nedostatku volje i teškim, crnim mislima, donese čvrstu odluku, odjene trenirku i krene u borbu s vlastitom tromošću, on provodi čin čiste duhovne i fizičke pobune.
To je ključan trenutak u kojem ratnik ponovno preuzima zapovjedništvo nad svojim životom, odbijajući nametnutu ulogu bespomoćne žrtve sustava, sudbine ili bolesti.
Ta vrsta discipline i samopomoći vraća poljuljano dostojanstvo brže i dublje od bilo kakve društvene dekoracije ili zakonske proklamacije.
Na taj način, aktivna briga o vlastitom zdravlju postaje izravan i častan nastavak dužnosti iz Domovinskog rata.
Zdrav, snažan, pokretan i funkcionalan branitelj ponovno postaje stabilan i neslomljiv stup svoje obitelji, živi štit svoje zajednice i istinski uzor mlađim naraštajima koji u njemu više ne vide pasivnog bolesnika, već pobjednika koji je uspio nadvladati i rat i mir.
Odgovori