Što povijest i teologija otkrivaju o primanju svete pričesti
Rasprave o tome kako pravilno i dostojno primiti Presveti Oltarski Sakrament nerijetko podižu prašinu među vjernicima. Dok jedni u primanju hostije na ruku vide izraz kršćanske zrelosti i povratak korijenima, drugi to smatraju modernističkim popuštanjem koje umanjuje svetost i otvara vrata oskvrnuću.
Službeni stav Katoličke Crkve je jasan: oba su načina potpuno legitimna i u njima nema grijeha ako se sakramentu pristupa čista srca. Ipak, duboka analiza crkvene povijesti i teologije otkriva da iza oba praktična čina stoji fascinantna evolucija duhovne svijesti vjernika.
Drevna praksa i dlan kao kraljevski prijestolje
Najpoznatije svjedočanstvo ostavio je sveti Ćiril Jeruzalemski u 4. stoljeću, u svojim Mistagoškim katehezama, gdje novokrštenicima daje detaljne upute: „Kad pristupaš, ne dolazi raširenih ručnih zapešća niti razdvojenih prstiju. Desnici ljevicu učini prijestoljem jer će upravo primiti Kralja. Udubljenim dlanom primi Kristovo tijelo govoreći: Amen“.
Suprotno uvriježenom mišljenju da je pričest na ruku izum modernog doba, povijesni izvori potvrđuju da je u prvim stoljećima kršćanstva to bio dominantan oblik pričešćivanja.
Međutim, ta drevna praksa znatno se razlikovala od današnje. Vjernici tada nisu prstima uzimali hostiju kao što se to čini danas. Ruka je služila isključivo kao pladanj s kojega se hostija uzimala izravno ustima, a u mnogim regijama muškarci su prije pričesti morali oprati ruke, dok su žene dlanove prekrivale čistim bijelim platnom. U pozadini je uvijek bio golem strah da se ne izgubi i najmanja čestica, jer je Crkva od samih početaka vjerovala u potpunu Kristovu prisutnost u svakom komadiću kruha.
Kako je jezik zamijenio ruku i postao norma
Prijelaz s pričešćivanja na ruku na pričest na usta odvijao se postupno, od 6. do 11. stoljeća, a potaknulo ga je nekoliko ključnih čimbenika.
Prvi je bio praktične naravi: u latinskoj Crkvi počeo se koristiti beskvasni kruh umjesto kvasnoga. Tanke i malene hostije lakše su prianjale uz jezik, smanjujući rizik da mrvice padnu na tlo, što je s prijašnjim kvasnim kruhom bio stalan problem.
Drugi, još važniji razlog bio je teološki razvoj i promjena u percepciji svetosti.
Kako je kršćanstvo postajalo masovna religija, pojavila se potreba za jačom zaštitom sakramenta od nemara i praznovjerja. Razvila se duboka svijest o ljudskoj nedostojnosti pred Božjim veličanstvom. Ruke laika počele su se smatrati „profanima“ za izravan dodir s Presvetim, a ta je povlastica prepuštena isključivo posvećenim rukama svećenika. Već krajem 9. stoljeća, a potpuno do 11. stoljeća, pričest na jezik postala je općom praksom i zakonskom normom u cijeloj Zapadnoj Crkvi, ostavši dominantna sve do druge polovice 20. stoljeća.
Povratak indulta i sloboda vjerničkog srca
Veliki zaokret donosi razdoblje nakon Drugog vatikanskog sabora. Iako sam Sabor u svojim dokumentima nije izravno spomenuo uvođenje pričesti na ruku, ta se praksa počela samoinicijativno širiti u nekim europskim zemljama.
Kako bi uveo red, papa Pavao VI. izdaje 1969. godine uputu Memoriale Domini. U njoj Crkva ponovno potvrđuje da pričest na usta ostaje tradicionalna i povlaštena norma, ali dopušta biskupskim konferencijama da, tamo gdje se praksa već ukorijenila, zatraže takozvani indult – posebno dopuštenje za pričešćivanje na ruku pod uvjetom da nema opasnosti od svetogrđa ili gubitka vjere u Stvarnu Prisutnost.
U Hrvatskoj je ta praksa zakonito uvedena početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Teolozi danas naglašavaju da oba načina imaju svoju duboku simboliku. Pričest na usta naglašava primanje sakramenta kao čistoga Božjeg dara – vjernik se hrani poput djeteta, naglašavajući svoju potpunu ovisnost o milosti i stav poniznog klanjanja. S druge strane, ispružena ruka simbolizira aktivno i svjesno prilaženje stolu Gospodnjem, gdje vjernik svojim dlanovima pravi kolijevku za Krista, preuzimajući punu odgovornost za dostojanstvo tog trenutka.
Na koncu, teologija i crkveni propisi složni su u jednome: izvanjska gesta vrijedi onoliko koliko odražava stanje srca. Bilo da Kristovo Tijelo primamo na dlan ili na jezik, ključno je da mu pristupamo u stanju milosti, s dubokim strahopoštovanjem i sviješću koga zapravo primamo u svoju dušu.
Odgovori