Izazovi i vizije braniteljskih udruga
Kada su se prije niza godina postavljali temelji za rad braniteljskih udruga u Hrvatskoj, ideja je bila jasna i plemenita. Udruge su trebale postati generatori novih ideja, platforme za psihosocijalno osnaživanje i svojevrsna produžena ruka Ministarstva hrvatskih branitelja na terenu.
Model je u teoriji bio zamišljen slično uspješnim stranim praksama, posebice onoj iz Izraela, gdje veterani kroz visoko organizirane sustave i projekte ostaju trajna pokretačka snaga društva, inovacija i tehnološkog napretka.
Ipak, desetljećima nakon završetka Domovinskog rata, stvarnost na terenu pokazuje da su se mnoge udruge, unatoč golemom trudu pojedinaca, našle u začaranom krugu komemoracija, polaganja vijenaca i održavanja obljetnica.
Pitanje koje se danas opravdano postavlja u javnosti i među samom braniteljskom populacijom jest kako transformirati taj sustav i udrugama udahnuti novu, dugoročnu viziju u kojoj oni nisu izolirani otok, već aktivan i koristan dio suvremenog društva.
Činjenica je da branitelji nisu posve krivi za trenutno stanje, iako snose i dio odgovornosti zbog nedostatka vizija.
Od samog početka nedostajalo je konkretne i sustavne edukacije koja bi ljudima na terenu pomogla da svladaju kompleksne administrativne sustave i zakonske okvire.
Udruga u suvremenom društvu funkcionira slično kao i firma; ona zahtijeva jasne kratkoročne i dugoročne ciljeve, sustavno vođenje, strateško planiranje i rigorozno pravdanje troškova.
Bez adekvatnih alata i menadžerskih znanja, mnogi su se veterani, koji su danas već u zrelim godinama i često narušenog zdravlja, našli u poziciji da kaskaju za brzim promjenama vremena i tehnologije.
Kada se pogleda šira slika, uočava se golem nesrazmjer između ratnih sposobnosti i mirnodopske administracije.
Ljudi koji su vodili složene vojne operacije i pokazali vrhunske organizacijske sposobnosti u najtežim vremenima, danas se u miru često vrte u krugu skromnih, simboličkih akcija poput jednodnevnih ekoloških projekata.
To jasno pokazuje da problem nije samo u nedostatku ideja ili sposobnosti samih ljudi, već u sustavu koji ih nije na vrijeme usmjerio i opremio znanjem za vođenje velikih društvenih projekata.
Gdje je nestao izraelski model u hrvatskom prijevodu
Hrvatska je u kreiranju svojih programa podrške itekako gledala prema Izraelu, zemlji koja je od svojih veterana napravila ključne stupove gospodarstva i inovacija.
Tamo se iskustvo iz vojske izravno pretače u tehnološki razvoj, startupove i dugoročne društvene projekte koji osnažuju cijelu zajednicu.
Međutim, u domaćem kontekstu taj se model djelomično izgubio u prijevodu.
Umjesto da udruge postanu inkubatori novih ideja koje bi državi i društvu donijele konkretan doprinos, dobar dio njih se s vremenom getoizirao.
Kada udruga postane sama sebi svrha, ona gubi društveni utjecaj, a njezini članovi ostaju izolirani od širih društvenih tijekova.
Funkcija modernih udruga mora se redefinirati kroz jasan redoslijed prioriteta: one prvenstveno moraju biti integrirani dio društva koji pomaže lokalnoj zajednici kroz humanitarni rad, edukacije mlađih naraštaja i ekološke inicijative.
Tek kroz takav koristan rad, gdje istovremeno čuvaju strateške i povijesne interese Hrvatske, branitelji mogu na zdrav način ostvariti i svoj primarni cilj – kvalitetnu brigu o sebi i svojim članovima.
Ministarstvo hrvatskih branitelja s jedne je strane zatrpano golemom birokracijom i kapitalnim infrastrukturnim projektima, poput izgradnje veteranskih centara u Petrinji, Sinju, Daruvaru i Šibeniku, što se u praksi pokazalo kao vrhunski potez za institucionalnu skrb i rehabilitaciju. Sada kreću na projekte Veteranskih domova. Tu je i briga o mirovinama, invalidninama, stambenom zbrinjavanju i puno toga.
No, zbog tog ogromnog administrativnog tereta, Ministarstvo fizički ne može pratiti i usmjeravati rad svake pojedine udruge na terenu.
Očekivalo se da će udruge funkcionirati samostalno, preuzimajući ulogu malih tvrtki koje provode programe psihosocijalnog osnaživanja i podizanja kvalitete života.
U praksi, tek se manji broj udruga uistinu profesionalizirao i uspio nametnuti svojim radom.
Čak i te uspješne organizacije rijetko su međusobno umrežene kako bi zajednički nastupale i jačale veće projekte, već uglavnom djeluju izolirano, surađujući tek povremeno.
Okretanje europskim fondovima kao jedini put prema opstanku
Danas svjedočimo svojevrsnom zasićenju unutar braniteljske scene. Spomenici su uglavnom izgrađeni, obljetnice su čvrsto utvrđene u kalendarima, no biološki sat neumoljivo kuca, a članova je u udrugama sve manje.
Mnoge se organizacije polako gase ili stavljaju u stanje mirovanja jer bez novih ideja i mlađih kadrova koji bi preuzeli vođenje, budućnost postaje neizvjesna.
Država je uvidjela da dosadašnji način financiranja, koji se često svodio na održavanje hladnog pogona i pokrivanje troškova obljetnica, predstavlja rasipanje dragocjenih resursa bez dugoročnog učinka na kvalitetu života samih branitelja.
Zato se događa postupan, ali nezaustavljiv zaokret u politici: Ministarstvo se polako izvlači iz uloge izravnog financijera operativnih troškova i prebacuje fokus na vanjske izvore.
Ministar Tomo Medved i suradnici iz Ministarstva u svojim službenim istupima i tribinama sve češće naglašavaju upravo tu tranziciju.
Iz resora poručuju kako su osigurana golema sredstva kroz Europski socijalni fond (ESF+), ali da taj novac ne dolazi automatizmom.
Ministarstvo jasno podvlači crtu: budućnost pripada onima koji se okreću projektima institucionalne podrške, zapošljavanju teže zapošljivih skupina i pružanju izvaninstitucionalnih usluga na lokalnoj razini.
Pozitivni primjeri na terenu, poput pojedinih udruga u Slavoniji i Dalmaciji koje su kroz EU projekte osigurale mobilne timove i gerontodomaćice za pomoć bolesnim kolegama, pokazuju da se kormilo može okrenuti. Tu je na primjer udruga BCDR koja naglašava povezivanje s maldima kroz predavanja u školama, terenskom nastavom, i kulturno umjetničkim programima.
Ipak, u javnosti se čuje i opravdana kritika da su kriteriji europskih natječaja previše kruti za prosječnu udrugu, zbog čega je nužno uspostaviti sustavne edukacijske centre koji bi educirali branitelje kako pisati i provoditi te zahtjevne projekte.
Promjene su nužne i one moraju krenuti iz korijena.
Projekti usmjereni na zdravstvenu skrb, mobilne timove za pomoć nemoćnim kolegama, edukaciju mladih o vrijednostima Domovinskog rata i aktivno sudjelovanje u razvoju lokalnih zajednica jedini su put prema stvarnom psihosocijalnom osnaživanju.
Više nije dovoljno samo polagati vijence; branitelji su zadužili domovinu kada je bilo najteže, a tranzicija prema modernom, projektnom razmišljanju prilika je da ponovno, na potpuno nov i plemenit način, pokažu svoju organizacijsku snagu i ostanu prepoznatljiv, koristan i duboko cijenjen stup hrvatskog civilnog društva.
Odgovori