Kako pretjerano uranjanje u prošlost utječe na duhovni i psihološki život veterana
Hrvatsko društvo već tri desetljeća njeguje rituale sjećanja na Domovinski rat koji su, u svojoj srži, trebali služiti kao zalog slobode i povijesni putokaz. Polaganje vijenaca, paljenje svijeća i podizanje spomenika nedužnim žrtvama imaju neupitnu moralnu i nacionalnu težinu.
To je dug časti prema onima koji su dali sve.
Međutim, kada se zagrebe ispod površine službenih protokola i pogleda svakodnevica dijela braniteljske populacije, otvara se ozbiljno društveno i psihološko pitanje: je li kontinuirano hodanje po grobljima i komemoracijama za neke postalo sigurna zona i svojevrsno psihološko utočište?
Dok mnogi veterani uspješno grade mirnodopski život, kod jednog dijela populacije kultura sjećanja nehotice prelazi u ono što stručnjaci nazivaju „kulturom traume“ – u zatvoreni krug u kojem je repetiranje boli postalo lakši izbor od suočavanja s kompleksnim izazovima suvremenog društva.
Stručnjaci za mentalno zdravlje i psihotraumatologiju često upozoravaju na fenomen sekundarne dobiti od traume u okviru kolektivnog žalovanja.
Kada čovjek godinama nosi teret boli, ratnih sjećanja i osjećaja neshvaćenosti od strane ostatka okoline, odlazak na stratišta djeluje kao privremena anestezija.
Tamo su svi jednaki, tamo se bol priznaje bez suvišnih riječi i tamo nema potrebe za objašnjavanjem obrambenih mehanizama.
Poznati psihijatri naglašavaju kako ponavljanje traumatskih narativa bez njihova usmjeravanja prema budućnosti zapravo cementira problem, umjesto da ga rješava.
Mozak pojedinca se kroz neprestanu izloženost simbolima stradanja drži u stanju trajnog alarma i povišenog kortizola. Hodanje od groba do groba tako nesvjesno postaje mehanizam izbjegavanja stvarnosti – lakše se nositi s prošlošću koja je poznata, nego se u zrelim godinama boriti s modernom birokracijom, novim tehnologijama, digitalizacijom ili narušenim obiteljskim odnosima u dinamičnom društvu.
Sociološki aspekti izolacije i svijetli primjeri iz prakse
Gledajući s društvene strane, stvara se opasna izolacija koju su udruge, vođene isključivo kalendarom obljetnica, nesvjesno produbile.
Kada rad jedne organizacije počinje i završava s komemoracijama, ona šalje poruku da izvan tog okvira nema što ponuditi zajednici.
Sociolozi upozoravaju da takav model vodi prema postupnoj getoizaciji, gdje se veterani povlače u zatvorene krugove u kojima se vrti isključivo narativ o ratnim godinama.
Rezultat toga je dubok generacijski jaz s mlađim naraštajima koji prirodno gledaju prema ekonomiji, održivom razvoju i budućnosti, pa branitelje počinju percipirati isključivo kroz prizmu crnine i vječnog nezadovoljstva.
Time se gubi dragocjen društveni kapital koji ova populacija posjeduje.
Srećom, ova slika nipošto nije općenita i ne smije se generalizirati.
Diljem Hrvatske postoje brojni svijetli primjeri branitelja i udruga koje su uspješno razbile taj začarani krug i pokazale iznimnu socijalnu inteligenciju.
Ti veterani ne traže povlastice zbog prošlosti, već nude konkretna i opipljiva rješenja za sadašnjost kroz preustroj u moderne, projektne organizacije koje su istinski stup civilnog društva.
Primjeri udruga koje pokreću uspješne socijalne zadruge, osiguravaju mobilne timove za skrb o starim i bolesnim suborcima kroz gerontodomaćice, te organiziraju edukacije i sportske kampove za mlade, pokazuju kako se ogromna ratna disciplina i energija mogu pretočiti u društveno korisno djelovanje.
Oni dokazuju da nedostatak početne sustavne edukacije nije nepremostiva prepreka za one s jasnom vizijom i da se umjesto autobusa za još jedno polaganje vijenaca može organizirati stručni tim za pisanje i provedbu zahtjevnih EU projekata.
Teološki pogled na život: Kad se poruka Uskrsnuća pretpostavi kultu groba
Iz vjerske i duhovne perspektive, ovo neprestano prebivanje među grobovima predstavlja ozbiljno skretanje od biti kršćanske poruke, što je posebno važno istaknuti u okviru vjerničko-domoljubnog narativa.
Kršćanstvo je u svojoj srži vjera života, radosti i nade, a ne vjera groba i vječne korote. Kada Isus u Evanđelju po Luki pita: “Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!” (Lk 24, 5-6), On postavlja temeljni duhovni zahtjev svakom vjerniku – okretanje prema svjetlu, nadi i akciji u zajednici.
Držanje ljudi u stanju neprestanog žalovanja i fiksacije na trenutak smrti ignorira pobjedu nad grijehom i grobom, te umanjuje smisao same žrtve koja je podnesena upravo zato da bi drugi imali život u punini.
U Knjizi Propovjednika jasno stoji bezvremenska mudrost da “sve ima svoje vrijeme… vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja” (Prop 3, 1-4).
Tri desetljeća nakon rata, vrijeme čistog, paralizirajućeg tugovanja moralo je sazreti i prerasti u vrijeme živog svjedočanstva i aktivne društvene izgradnje.
Istinska briga za interese Hrvatske i za same branitelje ne provodi se plakanjem nad onim što je izgubljeno, nego aktivnom brigom i ljubavlju za ono što je ostalo.
Naši heroji koji su u miru pronašli novi smisao kroz vjeru i rad pokazuju nam jedini ispravan put: najveće poštovanje poginulim suborcima iskazuje se tako da se vlastiti život živi dostojanstveno i punim plućima, da se pomaže potrebitima na marginama društva i da se mladima prenese mudrost pobjednika, a ne trauma poraženih.
To je jedini način da braniteljska populacija ostane trajna, živa, produktivna i radosna snaga moderne hrvatske države.
Odgovori