Tko je doista bio Savao iz Tarza prije nego što ga je spržio oganj s neba
Da bismo uopće mogli pojmiti tektonski poremećaj koji se dogodio na putu za Damask, moramo skinuti naslage stoljetne patetike i pogledati tko je zapravo bio čovjek kojeg danas znamo kao svetog Pavla.
Savao nije bio neki neuki provincijalac, niti gnjevni, neuki radikal s ruba društva kojeg je lako zavesti jeftinom propagandom.
Naprotiv, on je bio krema tadašnjeg intelektualnog, vjerskog i političkog establišmenta. Rođen u Tarzu, u današnjoj Turskoj, gradu koji je parirao Ateni i Aleksandriji po filozofiji i kulturi, Savao je od rođenja posjedovao rimsko građanstvo.
U ono doba, to je bila zlatna ulaznica, privilegija koja je jamčila pravnu zaštitu, društveni prestiž i imunitet od najgorih oblika kazni u cijelom Rimskom Carstvu.
No, njegova stvarna strast i bit ležale su u Jeruzalemu.
Savao je bio elitni izdanak farizejske škole, odgojen do nogu Gamaliela, najvećeg i najcjenjenijeg zakonoznanca tog vremena.
Zamislite vrhunski istreniranog pravnog i teološkog genija koji do u detalje poznaje svako slovo Zakona, čovjeka nevjerojatne samodiscipline i fanatične predanosti predaji svojih otaca.
On sam za sebe kasnije piše da je po Zakonu bio besprijekoran, a po revnosti progonitelj Crkve.
To znači da Savao u progon kršćana nije krenuo iz hira ili nekakve sadističke potrebe za nasiljem, nego iz dubokog, iskrenog i strahovito opasnog uvjerenja da brani svetinju svog naroda od smrtonosne hereze.
Za njega je Isus iz Nazareta bio lažni mesija, prokletnik koji je završio na križu, a njegovi sljedbenici opasni subverzivni elementi koji ruše vjerski i nacionalni suverenitet Izraela.
Savao je bio operativac čiste ideološke svijesti, čovjek spreman na sve kako bi očistio domovinu od onoga što je smatrao duhovnim otrovom.
Krvave ruke legalnog progonitelja
Kada govorimo o broju žrtava i brutalnosti Savlova progona, povijesni i biblijski izvori ne ostavljaju prostora za sumnju: njegove su ruke bile duboko umočene u krv rane Crkve.
Savao nije bio samo birokrat koji potpisuje naloge iz udobnog naslonjača; on je bio terenski zapovjednik.
Prvi put ga u povijesti susrećemo kod kamenovanja svetog Stjepana, prvog kršćanskog mučenika. Biblija bilježi da su ubojice odložile svoje haljine do nogu mladića koji se zvao Savao. On je tom ubojstvu dao svoj puni, službeni i ideološki pristanak.
Gledao je kako teško kamenje lomi kosti nevinog čovjeka i u tome je vidio pobjedu pravde i Boga.
Nakon Stjepanove smrti, Savao doslovno bjesni. On osobno upada u kuće vjernika, vuče muškarce i žene i predaje ih u tamnice.
Koliko ih je točno pogubljeno pod njegovom palicom? Točan broj povijest nije zabilježila u znamenkama, ali sam Pavao kasnije u svojim poslanicama i obranama pred kraljevima priznaje razmjere svog terora. Sam kaže da je Crkvu Božju “preko mjere progonio i pustošio”.
U Djelima apostolskim otvoreno priznaje: “Mnoge sam svete zatvarao u tamnice primivši punomoć od velikih svećenika; a kad su ih ubijali, dao sam svoj glas.”
Savao je bio motor sustavnog istrebljenja.
Ljudi su pod njegovim batinama i prijetnjama smrću morali huliti na Isusa, a oni koji su ostali nepokolebljivi, plaćali su glavom.
Damask je trebao biti kruna te krvave turneje, konačni dokaz da se niti jedna subverzija ne može sakriti od njegove domoljubne i vjerske revnosti.
Svjedočanstvo iz prve ruke i brutalna stvarnost Damaska
Da bismo u potpunosti shvatili težinu ovog povijesnog loma, moramo se vratiti samom izvoru, autentičnom biblijskom zapisu koji bez uljepšavanja opisuje čovjeka koji gori od gnjeva.
Djela apostolska ne kriju kakav je Savao bio prije nego što ga je zahvatio božanski oganj. Tekst nas vodi izravno u srce tame njegova progoniteljskog zanosa, gdje se jasno vidi da on nije bio tek pasivni izvršitelj naredbi, nego pokretačka sila progona, čovjek koji diše mržnju prema svemu što je kršćansko.
“Savao pak, svejednoliko odišući prijetnjom i pokoljem protiv učenika Gospodnjih, pođe k velikomu svećeniku te izmoli od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Putu, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem.” (Djela 9, 1-2)
Ovdje nema mjesta sladunjavim interpretacijama, Savao ide u Damask s jasnim, pravno pokrivenim mandatom za uništenje.
To je slika vjerskog i nacionalnog sustava koji u ranoj Crkvi vidi smrtnog neprijatelja. No, upravo na tom vrhuncu njegove zemaljske moći i ideološke zaslijepljenosti, događa se mistični udar koji ruši sve ljudske kalkulacije.
To nije bio unutrašnji monolog ili plod grižnje savjesti, već izravna intervencija uskrsloga Krista koja čovjeka doslovno baca u prašinu.
“Kad se na putu približi Damasku, odjednom ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’ On upita: ‘Tko si, Gospodine?’ A on će: ‘Ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti.’” (Djela 9, 3-6)
Ovaj dijalog je ogoljen do kosti. Isus ne objašnjava teologiju, On se poistovjećuje sa svojom Crkvom — progoniti kršćane znači progoniti samoga Boga.
Kada je Savao ustao sa zemlje, njegove su oči bile otvorene, ali ništa nije vidio. Ta sljepoća bila je cijena suočavanja s Apsolutnim.
Vodili su ga za ruku u Damask, čovjeka koji je tamo trebao ući kao trijumfalni izvršitelj, sada ulazi kao slomljeni, slijepi zarobljenik vlastitog doživljaja Istine.
Tri dana bez vida, bez hrane i pića, bila su prostor u kojem je Savao iz Tarza morao umrijeti kako bi se rodio Pavao.
Tri dana u paklu vlastitog mraka
Stanje sljepoće u kojem se Savao našao nakon udara pred Damaskom ključni je psihološki i duhovni zaplet ove drame.
Zamislite tog ponosnog, moćnog i visokoobrazovanog čovjeka. Do jučer su mu se svi sklanjali s puta, posjedovao je autoritet Rimskog Carstva i hramske elite, a u sekundi je pretvoren u bespomoćno biće koje drugi moraju voditi za ruku kao dijete.
Ta fizička sljepoća bila je vanjska manifestacija njegove dotadašnje duhovne sljepoće. Bog ga je morao ugasiti za vanjski svijet kako bi upalio svjetlo u njegovoj unutrašnjosti.
Ta tri dana u Damasku, u kući nekog Jude u Ravnoj ulici, Savao provodi u potpunom mraku, odbijajući hranu i vodu.
To nije bio post iz pobožnosti, to je bio šok i egzistencijalni pakao. U tom mraku, pred očima su mu prolazila lica svih onih muškaraca i žena koje je dao mučiti i ubiti.
Čuo je samrtne krikove Stjepana i shvatio strašnu istinu: ubijajući njih, borio se protiv Onoga kojeg je cijeli život tražio u slovu Zakona.
Bio je to proces potpune dekonstrukcije ličnosti. Njegov ponos, teološko znanje, društveni status — sve je to pred licem živoga Krista postalo bezvrijedni pepeo.
Morao je doći do samog dna, do potpune ništavnosti i ovisnosti o drugima, da bi bio spreman primiti milost.
Tek kada je Ananija, kršćanin kojeg je Savao vjerojatno planirao uhititi, ušao k njemu i položio ruke na njega, s očiju mu opadaju ljuske.
Prvo što je Savao ugledao nakon trodnevnog pakla bilo je lice čovjeka kojeg je smatrao neprijateljem, a koji ga sada zove “brate”.
Zašto Pavao, a ne više Savao?
U narodu postoji raširena zabluda da je Bog u trenutku preobraćenja promijenio ime Savlu u Pavao, kao što je to učinio s Abramom ili Jakovom u Starom zavjetu.
Međutim, istina je mnogo dublja i savršeno se uklapa u Pavlovu novu misiju.
Savao (ili Šaul) je njegovo židovsko, hebrejsko ime, koje nosi ponosno sjećanje na prvog židovskog kralja iz njegova vlastitog Benjaminova plemena. To je ime koje označava njegovu pripadnost židovskom elitizmu, tradiciji i hramskom krugu. S druge strane, Pavao (Paulus) je njegovo rimsko, kognomen, odnosno obiteljsko ime koje vuče iz svog statusa rimskog građanina. Značenje imena Paulus na latinskom je doslovno: “malen” ili “neznatan”.
Njegov prelazak s imena Savao na ime Pavao ne događa se dekretom s neba, nego njegovom svjesnom odlukom u trenutku kada započinje svoju misiju među poganima, odnosno nežidovskim narodima.
Kada se Savao odrekao hramskih pozicija i krenuo naviještati Krista Grcima i Rimljanima, on namjerno gura u drugi plan svoje židovsko ime koje je asociralo na moć, elitizam i ponos Zakona.
Uzima ime Pavao – postaje “Maleni”. To je ultimativni čin poniznosti i strateškog genija.
On koristi svoje rimsko ime i građanstvo kako bi lakše komunicirao s tadašnjim globalnim svijetom, ali u tom imenu nosi i stalni podsjetnik na to da je od velikog progonitelja postao najmanji od svih apostola, sluga onih koje je nekada htio istrijebiti.
Nova paradigma autentičnog domoljublja
Kada je Pavao ponovno progledao, promijenila se njegova optika.
On postaje najveći strateg rane Crkve upravo zato što je zadržao onu istu strast, inteligenciju i beskompromisnost koju je imao kao progonitelj, ali sada stavljenu u službu Istine.
On ne postaje mlak, njegova pisma i govori nisu zbirka općih mjesta i praznih fraza, to je čisti teološki dinamit.
On se bez straha suočava s carevima, filozofima i vjerskim autoritetima vlastitog naroda, ne štedeći nikoga, a najmanje sebe.
Njegovo domoljublje više nije slijepo slijeđenje plemenskog nagona, nego duboka, mistična odgovornost za sudbinu svog naroda u vječnosti.
Ovaj povijesni preokret nosi zastrašujuću poruku za svako moderno društvo i svakog vjernika koji drži do svojih korijena. Pavao nam pokazuje da istinska ljubav prema vlastitom narodu i predaji ne znači proganjanje drugih ili zatvaranje u vlastitu samodostatnost.
Pravo domoljublje, prožeto živim Kristom, traži hrabrost za preispitivanje vlastitih zabluda i spremnost na žrtvu koja nadilazi zemaljske interese.
Savao je morao umrijeti u prašini Damaska da bi Pavao mogao podići stijegu vjere koja će preživjeti Rimsko Carstvo i oblikovati civilizaciju.
To je lekcija o ognju koji pročišćava, lekcija bez patetike i lažne utjehe, koja nas podsjeća da se najveće bitke uvijek vode u nutrini čovjeka.
Odgovori