Ekologija srca
Dok planet stenje pod teretom našeg konzumerizma, preispitujem zašto kršćanska skromnost nije samo stvar novčanika, već bît našeg upravljanja stvorenim svijetom.
Godinama smo ekologiju prepuštali političkim ideologijama, kao da je briga za rijeke, šume i zrak nešto što se tiče samo “sekularnog” svijeta. Kao vjernik, uhvatim se kako lakše citiram retke o spasenju duše nego one o odgovornosti za zemlju po kojoj hodam. No, u svijetu koji se guši u plastici i klimatskoj neizvjesnosti, moram si postaviti neugodno pitanje: može li autentičan kršćanin biti ravnodušan prema uništenju okoliša?
Biblija je jasna od prve stranice. Bog stvara svijet i povjerava ga čovjeku, ne da ga bezobzirno iskorištava, nego da ga „obrađuje i čuva“ (Post 2, 15). Ta hebrejska riječ šamar (čuvati) implicira zaštitu, pažnju i odgovornost, a ne barbarsko pustošenje.
Problem nije vani, nego unutra
Psihološki i sociološki gledano, naša ekološka kriza zapravo je kriza srca. Mi smo društvo koje prazninu u duši pokušava popuniti stvarima. Konzumerizam je postao naša nova religija, a kršćani na nju, nažalost, nisu imuni. Naš stil života – bacanje tona hrane, kupovina “brze mode” (Fast Fashion) koju odjenemo nekoliko puta, opsesija najnovijim gadgetima – izravno hrani mašineriju koja uništava planet.
Sociološka istraživanja (npr. radovi o konzumerizmu sociologa poput Zygmunta Baumana) pokazuju da nas gomilanje stvari ne čini sretnijima, već tjeskobnijima.
Kršćanska skromnost, koju smo davno zaboravili, nije samo financijska preporuka; ona je psihološki i duhovni lijek. Imati “dosta” znači osloboditi prostor za Boga i bližnjega. Kada kupujemo previše, mi ne trošimo samo novac; mi trošimo resurse koje Bog namjenjuje svima, uključujući i buduće generacije.
“Prvi grijeh” protiv prirode
Papa Franjo u svojoj enciklici “Laudato si’” (Hvaljen budi), koja je postala temeljni dokument moderne kršćanske ekologije, koristi pojam “integralna ekologija”. On nas podsjeća da “krik zemlje” nije odvojen od “krika siromaha”. Uništenje okoliša najviše pogađa one koji su najmanje krivi za njega – siromašne nacije i buduće generacije.
Ekumenski patrijarh Bartolomej I. išao je još direktnije, nazivajući zločine protiv prirode “grijehom”. „Zagađivati vodu, zemlju, zrak… to su grijesi,“ rekao je. Zašto? Jer time pljujemo u lice Stvoritelju. Ako vjerujemo da je svijet Božje djelo, onda je svaki čin bezobzirnog uništenja tog svijeta izravna uvreda Umjetniku koji ga je stvorio.
Ekološko obraćenje
Zaboravili smo da je Isus, utjelovljeni Bog, živio skromno. On, po kome je sve stvoreno, poznavao je miris zemlje, promatrao je „ljiljane u polju“ (Mt 6, 28) i koristio slike iz prirode da nas pouči o Kraljevstvu nebeskom. Isusov život bio je radikalno suprotstavljen našem današnjem uzmi-baci mentalitetu.
Kao kršćani, pozvani smo na ono što papa Franjo naziva “ekološko obraćenje”. To nije tek promjena navika, nego promjena pogleda na svijet. To znači prepoznati Boga u svakom stvorenju i razumjeti da naš odnos prema prirodi odražava naš odnos prema Bogu.
Što ostavljamo iza sebe?
Ne moramo biti politički aktivisti da bismo bili ekološki osviješteni kršćani. Dovoljno je biti – kršćanin. Pozvani smo na skromnost koja je sloboda, na umjerenost koja je radost. Pozvani smo pitati se: treba li mi doista ova nova majica? Mogu li popraviti, umjesto da kupim novo? Kako mogu smanjiti otpad u svom kućanstvu?
Kada na kraju naših života stanemo pred Boga, nećemo odgovarati samo za svoje molitve, nego i za to kako smo upravljali onim što nam je povjereno. Zemlja nije naše vlasništvo; ona je dar koji smo posudili od Boga i koji moramo predati svojoj djeci. Naša “ekologija srca” mora se očitovati u našim djelima, ovdje i sada. Jer ljubiti Stvoritelja znači ljubiti i poštovati sve što je stvorio.
Odgovori