mozaikcro

Zašto je nečija milostinja umalo pa uvreda Bogu?

Živimo u kulturi koja od duhovnosti povremeno napravi wellness centar. Suvremeni vjerski narativi, pažljivo su upakirani u propovijedi koje često miluju uši.

Biblijski tekstovi se u crkvama povremeno režu i filtriraju kako bi se izbjegao oblik nelagode. Svećenici to rade iz najbolje namjere, da poruka stigne, a da ne šokira. Jer, nije svako uho i duša dovoljno snažna da podnese ogoljenu istinu. Nego lako dođe i do osobne uvrede. Stoga, diplomatski pristup je poželjan. Ima i svećenika koji ne štede, ali opet doziraju.

No, izvorni tekstovi Novog zavjeta nisu pisani da bi godili, nego da bi lomili čovjekovu oholost. Jedan primjer te duboke zablude i lažnog moralnog komfora krije se u priči o udovici koja ubacuje svoj posljednji novčić u hramsku riznicu.

Da bismo uopće shvatili razmjer ovog duhovnog šamara, moramo se vratiti točno na ono što Evanđelja po Marku i Luki zapisuju.

Isus je sjedio nasuprot hramske riznice, mjesta gdje su ljudi ostavljali svoje prinose. Promatrao je mnoštvo. Evanđelist napominje kako su mnogi bogataši dolazili i ubacivali mnogo. A onda se u tom hramskom blještavilu pojavila jedna siromašna udovica. Bez pompe, bez pogleda uprtih u nju, ubacila je dvije lepte, što je iznosilo tek jedan kvadrant – praktički najsitniji, bezvrijedni kovani novac tog vremena.

Isus tada ne drži pastoralno savjetovanje o važnosti samilosti, nego doziva svoje učenike i provodi hladnu, kirurški preciznu analizu ljudskog srca.

Riječi koje im upućuje postavljaju vojnički jasan, surov i beskompromisan standard: “Doista, kažem vam, ova je siromašna udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni ubacili od svoga suviška, a ona je od svoga siromaštva ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.”

Isus ovdje postavlja narativ koji vjernike ostavlja bez teksta, a nevjernike tjera na duboko poštovanje prema radikalizmu njegove poruke.

On ne hvali njezinu darežljivost, nego ogoljuje činjenicu da su svi ostali, zapravo, dali gotovo ništa.

U vojničkoj terminologiji vjere, davanje od suviška nije žrtva, to je logistički višak.

To je otpadak proračuna koji nikoga ne boli i koji ne mijenja apsolutno ništa u komforu onoga tko daje.

Kada damo ono bez čega možemo, mi zapravo kupujemo mirnu savjest po diskontnoj cijeni.

Prava vjera, s druge strane, traži potpunu kapitulaciju pred Bogom i ulazak u zonu u kojoj se čovjek odriče vlastite sigurnosti.

Anatomija lažne žrtve i hramski spektakl

Hram u Jeruzalemu bio je ekonomska i politička mašinerija, a ne samo dom molitve.

Bogataši koji su ubacivali velike svote radili su to s jasnom računicom – to je bila investicija u društveni status, u ugled, u potvrdu vlastite pravednosti pred ljudima i pred Bogom.

Njihov novac bio je jamstvo da kontroliraju svoj život i svoju sudbinu, a dio tog bogatstva velikodušno su “posuđivali” Bogu kako bi osigurali njegov blagoslov za daljnje poslovanje.

Isusov komentar u tom trenutku zvuči kao vojni proglas koji ruši hramsku ekonomiju. On objašnjava da sustav vrijednosti u Božjim očima funkcionira po obrnutim zakonitostima duhovne matematike.

Vrijednost dara ne određuje se prema onome što je dano, nego prema onome što je preostalo u džepu i srcu nakon davanja.

Kada se stvari postave na taj način, dio današnjih praktičnih vjernika, ali i humanitaraca općenito, spada u kategoriju onih koji Boga i bližnjega vrijeđaju svojim mrvicama.

Ta meka, prilagođena teologija naučila nas je da je svako dobro djelo važno. To je laž.

Djelo koje nas ništa ne košta, koje ne zadire u naše planove, naš komfor i našu zonu sigurnosti, u očima vječnosti nema nikakvu težinu.

Ono je tek socijalni bonton.

Udovica iz biblijskog izvještaja nije dala milostinju, ona je u onu košaru ubacila svoj goli opstanak, izručivši se potpuno Božjoj providnosti. To je čin vrhunske hrabrosti koja ne kalkulira s posljedicama.

Trenutak istine na nedjeljnoj misi

Koliko smo daleko od tog standarda najbolje pokazuje jedna stvarna scena iz jedne sasvim obične, suvremene župne crkve tijekom nedjelog bogoslužja u Dugom Selu.

Crkva je bila puna ljudi, uredno odjevenih obitelji, intelektualaca i domoljuba koji se ponose svojim identitetom.

Kada je krenulo prikupljanje milostinje, košarica je kružila redovima, a vjernici su, po starom, automatiziranom običaju, posezali u džepove. Vadile su se kovanice od jednog ili dva eura, ponegdje bi bljesnula papirnata novčanica od pet eura.

Među svim tim ljudima stajao je čovjek čija je vanjština jasno govorila o teškom životnom putu. Istrošena odjeća, umorno lice i ruke koje su svjedočile o teškom fizičkom radu ili neimaštini izdvajali su ga iz te dotjerane mase.

Kada je košarica stigla do njega, taj čovjek nije posegnuo za sitnišem. Iz starog, izlizanog novčanika izvadio je novčanicu od dvadeset eura – vjerojatno jedinu koju je imao, svotu koja je za njegov budžet značila razliku između toplog obroka i gladi – i bez imalo oklijevanja je spustio među ostale kovanice.

U tom trenutku, prostorom oko njega prolomila se tišina koju nitko nije izgovorio, ali su je svi osjetili. Bio je to šokantni šamar koji je razbio svu našu građansku pravednost.

Svatko tko je vidio taj čin osjetio je duboki, prodirući sram.

Dok su ostali davali od suviška, koje im neće nedostajati, taj siromah je pred oltar donio stvarnu žrtvu. On je ponovio Isusovu pripovijest uživo, u dvadeset i prvom stoljeću, ostavljajući iza sebe profesore, poduzetnike i deklarirane vjernike potpuno ogoljene.

Psihologija duhovnog preživljavanja

Ovaj događaj otvara duboko psihološko i teološko pitanje: zašto se toliko bojimo predati Gospodinu?

Čovjekov primarni nagon je nagon za samoodržanjem i kontrolom. Novac i materijalna sigurnost u suvremenom svijetu nisu samo sredstvo plaćanja, oni su psihološki štit protiv neizvjesnosti, bolesti i starosti. Kada se odričemo samo onoga što nam je suvišno, naš štit ostaje netaknut.

Mi i dalje vjerujemo u svoj bankovni račun, u svoj posao i u svoje planove, dok nam Bog služi kao dodatno osiguranje u slučaju nepredviđenih okolnosti.

Naravno, ovdje ipak trebamo staviti sve u kontekst da je darivanje novca tijekom mise čin sebedarja i količina novca ne radi razliku.

Zaključno, ovo je najviše poruka za razmatranje gdje bez rukavica vidimo golu istinu.