Američko poštovanje prema ratnim veteranima koje u Hrvatskoj možemo samo sanjati
Nedavno slijetanje na sunčanu Floridu i kasniji povratak kući kroz vrevu jedne od američkih zračnih luka nisu mi donijeli samo uobičajene uspomene s putovanja, već jedno duboko emotivno i društveno triježnjenje.
Dok sam stajao u redu za ukrcaj, promatrajući užurbane putnike s koferima, kroz zvučnike se prolomio jasan, odlučan i iznad svega topao glas osoblja. Najavili su ulazak putnika u avion. No, umjesto uobičajene birokratske prozivke na kakvu smo navikli u Europi, uslijedilo je nešto što me doslovno prikovalo za tlo, te sam doslovno pustio suzu.
Hvala vam na vašoj službi !
Nakon što su s pozvani roditelji s malom djecom i osobe s invaliditetom, djelatnik na izlazu je pozvao sve aktivne pripadnike američke vojske, kao i vojne veterane, da prođu naprijed.
Naglasio je kako oni imaju apsolutni prioritet pri ulasku u zrakoplov, a njegove riječi „Hvala vam na vašoj službi našoj domovini” odjeknule su čekaonicom.
Kao hrvatski branitelj koji je prošao ratišta i osjetio miris baruta u obrani vlastite domovine, stajao sam tamo s knedlom u grlu.
Pitao sam se zašto smo mi u Hrvatskoj toliko udaljeni od ove razine društvene kulture i elementarne zahvalnosti.
Ova praksa nije izolirani slučaj niti usputni čin ljubaznosti pojedinog zaposlenika.
Istražujući pozadinu ovog fenomena, vidljivo je da se radi o duboko ukorijenjenom, sustavnom pristupu koji podupiru najveći američki avioprijevoznici poput United Airlinesa, Delta Air Linesa i American Airlinesa.
Svi oni u svojim službenim protokolima ukrcaja imaju jasno definirane skupine s prvenstvom prolaza, gdje aktivni vojnici i veterani stoje uz bok obiteljima s malom djecom.
To potvrđuju i sociološka istraživanja. Prema opsežnom istraživanju uglednog Pew Research Center-a, čak devedeset i šest posto Amerikanaca izjavilo je kako osjeća duboki ponos zbog onih koji služe u vojsci, dok tri četvrtine njih smatra da vojno osoblje zaslužuje poseban društveni status i priznanje u svakodnevnom životu.
Američko društvo je nakon Vijetnamskog rata naučilo bolnu lekciju o tome što se događa kada se politika države miješa s poštovanjem prema pojedincu koji je obukao odoru.
Danas je briga o veteranima točka nacionalnog konsenzusa, ističe u svojoj studiji dr. Charles Moskos, jedan od vodećih američkih vojnih sociologa.
U Sjedinjenim Američkim Državama poštovanje prema onima koji nose ili su nosili odoru nije stvar zakonske prisile, već duboko ukorijenjeni dio nacionalnog identiteta.
To je društveni ugovor koji se prakticira svakodnevno, na najobičnijim mjestima poput aerodroma, sportskih stadiona ili trgovina.
Tamošnji sustav ne vidi veterana samo kroz prizmu proračunske stavke ili političkog glasačkog tijela, već kao stup društva koji je u ključnom trenutku stavio svoj život na raspolaganje domovini.
Ta jednostavna gesta prvenstva prolaza pri ukrcaju u zrakoplov nosi snažnu simboličku poruku da država i sugrađani pamte njihovu žrtvu čak i u trenucima svakodnevne rutine.
Kada taj prizor usporedimo s našom stvarnošću, razlika postaje bolna.
Hrvatski branitelji su u vlastitoj zemlji, za čiju su slobodu krvarili, znaju biti gurnuti na marginu društvenog života ili, još gore, izvrgnuti javnoj dehumanizaciji i politizaciji.
Dok u Americi zahvala vojniku dolazi prirodno i s ponosom, u Hrvatskoj se braniteljski status nerijetko promatra kroz prizmu povlastica. Od administrativnih prepreka i medijskih napada koji imaju za cilj stvoriti razdor između onih koji su branili zemlju do onih koji u njoj danas slobodno žive.
Ova velika razlika u mentalitetu ne proizlazi iz nedostatka zakona, jer Hrvatska ima brojne propise koji na papiru štite prava branitelja.
Ona proizlazi iz nedostatka istinske društvene empatije i domoljubne kulture koja se uči od malih nogu.
U američkim školama i javnom prostoru, vojnik je simbol nesebičnosti.
Kod nas se, pod krinkom nekakvog lažnog pacifizma ili modernizma, domoljublje često pokušava proglasiti nazadnim, a sjećanje na Domovinski rat svesti na nekoliko protokolarnih datuma u godini kada političari polažu vijence pred kamerama.
Istinsko poštovanje se ne gradi deklaracijama i polaganjem cvijeća pod policijskom pratnjom, već upravo ovakvim malim, ljudskim gestama u svakodnevnom životu.
Zamislite Hrvatsku u kojoj bi naša nacionalna zrakoplovna kompanija, naši kolodvori ili javne ustanove s ponosom i javno dali prednost onima koji su stvorili ovu državu, uz jednostavnu rečenicu zahvale.
To bi bio znak da smo kao društvo napokon sazreli i da znamo cijeniti temelje na kojima stojimo.
Dok god to ne shvatimo, ostat ćemo društvo koje se divi tuđem ponosu, dok vlastite heroje ostavlja da u tišini i zaboravu čekaju u redovima života koje su sami oslobodili.
Odgovori