mozaikcro

Osobna priča

Godinama sam živio u uvjerenju da je ta teška, neprobojna tišina koja me budi svake noći samo moj osobni križ. Smatrao sam je neimenovanom tjeskobom koja se, poput hladne magle, uvlači pod kožu u trenucima kada se cijeli vanjski svijet umiri i utone u san. Za mene je to oduvijek bilo ono naše starinsko, pučko gluho doba noći.

Vrijeme kada kazaljke na zidu neumoljivo pokazuju negdje između tri i četiri sata ujutro, a spavaća soba odjednom postane preuska za sve misli, sumnje i strahove koji naviru iz najskrivenijih kutaka uma.

Tek nedavno, gledajući jedan psihološki film iz 2019. godine koji se bavi tom mračnom tematikom, sklopio sam mozaik i saznao da u svjetskoj literaturi i psihologiji za taj mučni trenutak postoji posebno, zlokobno ime.

Zovu ga vučji sat.

Ostao sam zatečen tom spoznajom, shvativši da sam velik dio svog života provodio upravo u tom vučjem satu, baveći se vlastitim demonima, a da mu zapravo nisam znao ni pravo ime.

Dok ostatak svijeta bezbrižno spava, ja se iz noći u noć suočavam s tišinom koja s vremenom postaje toliko glasna da para uši.

Znanost nudi vrlo hladno, egzaktno i racionalno objašnjenje za ovaj noćni fenomen koji pogađa toliko kreativaca i tragača za smislom.

Psiholozi, neurolozi i endokrinolozi već dugo ističu kako u tim sitnim satima, točno oko tri ujutro, ljudsko tijelo proživljava svoju najveću biološku oseku. Razine hormona koji nam daju snagu, budnost i urođeni optimizam, poput kortizola i melatonina, doživljavaju nagli, dramatični pad. Naša kemijska obrambena mreža se ruši, a psihološka otpornost na stres pada na najnižu moguću razinu u tijeku dvadeset i četiri sata.

Zato nam se upravo u tri ujutro svaki životni problem čini apsolutno nerješivim, svaka sumnja prerasta u nepremostivu planinu, a svaka tjeskoba dobiva divovske proporcije.

Veliki švedski redatelj Ingmar Bergman u svom je kultnom filmu plastično opisao taj sat kao vrijeme kada umire najviše ljudi, ali i kada se najviše djece rađa, kao čas kada nas noćne more sustižu bez milosti, a duhovi prošlosti postaju opipljivo stvarni.

U tom biološkom i duhovnom ponoru budi se i moja osobna trauma.

To je onaj mučni trenutak u kojem ne mogu zaspati, pritisnut teškim mislima, među kojima se tiho, ali uporno skriva i onaj tinjajući strah od slabljenja vida.

Gubitak oštrine, magla koja se ponekad javlja i neizvjesnost oko toga što donosi sutra, u vučjem satu postaju moji stalni suputnici.

Znao sam satima ležati nepomično, gledajući u strop, pitajući se hoće li tama koja me okružuje s vremenom preći u moje oči i trajno ugasiti svjetlo svijeta.

Psihologija nas uči da je strah od gubitka jednog od glavnih osjetila zapravo strah od gubitka kontrole nad vlastitim životom, no upravo na toj točki lomljenja započinje čudesna transformacija ljudskog duha.

Jer, čovjek je biće stvoreno za svjetlo, čak i onda kada ga okružuje najgušći mrak. Kada noć postane preteška za običan san, moja se soba, suprotno svim zakonima biologije, pretvara u tiho, užareno gradilište duha.

Tek kada se tijelo potpuno premori od uzaludnog i frustrirajućeg pokušaja da zaspi, u meni se oslobađa neka čudna, gotovo neshvatljiva i nadnaravna snaga.

U tim samotnim satima, dok moji sugrađani i cijela domovina čvrsto spavaju, ja počinjem stvarati s intenzitetom koji graniči s groznicom.

Pišem retke koji u rano jutro postaju ljudske priče, skladam melodije koje traže utjehu za sve ranjene duše, vježbam i svjesno pomičem granice vlastitog tijela.

Taj vučji sat, koji je po definiciji trebao biti vrijeme moga potpunog poraza, očaja i kapitulacije, paradoksalno je postao prostor moje najveće i najčišće kreativnosti. Shvatio sam da mrak ne mora nužno biti slijepa ulica ili zid od kojeg se odbijamo; on može biti nevjerojatno plodno tlo za čovjeka koji odbija biti pasivna žrtva vlastitih zdravstvenih i životnih ograničenja.

Kao što je jednom zapisao veliki francuski književnik Victor Hugo u svom remek-djelu Jadnici: “Čak i najmračnija noć će završiti i sunce će izaći.”

Ta jednostavna, a opet tako duboka misao postala je moje glavno sidro u nemirnim i dubokim noćnim vodama.

Uočio sam da se u trenucima najveće kreativne iscrpljenosti, kada stvaralački zanos privremeno utihne, u meni otvara prostor za ono najvažnije – za tihu, sabranu i duboku molitvu.

Kada ostanem posve sam sa svojim strahovima i oslabljenim vidom, sklopim ruke u mraku i prepustim se iskrenom razgovoru s Bogom.

Moja molitva u vučjem satu nije glasna, ona ne traži pažnju niti koristi velike, isprazne riječi. Ona je tihi, bolni vapaj iz same dubine ljudskog bića, prožeta bezvremenskim riječima Psalma 130: “Iz dubine vapijem tebi, Gospodine! Gospodine, usliši glas moj!”

U tom intimnom razgovoru s Tvorcem ne tražim spektakularna čuda niti trenutno ozdravljenje, već tražim nešto mnogo važnije – snagu i milost da dostojanstveno iznesem svoj križ, ma kakav on bio.

Poznati psihijatar i preživjeli logoraš Viktor Frankl utemeljio je logoterapiju na postavci da čovjek može izdržati svako “kako” ako ima dovoljno snažno “zašto”.

Moje “zašto” leži u vjeri da patnja ima smisao i da se kroz nju pročišćujemo.

Molitva u tri sata ujutro ima posebnu, gotovo mističnu težinu jer tada nema vanjskih šumova, nema dnevnih obveza, nema lažnih maski koje smo prisiljeni nositi pred drugim ljudima tijekom dana. Tada ostajemo samo Bog i ja, potpuno ogoljeni u čistoj istini postojanja.

Kroz tu tihu krunicu koju prebirem među prstima u mraku osjećam kako tjeskoba polako, ali nepovratno nestaje, a prostorom se širi neobjašnjiv, nadljudski mir.

Veliki mistik sveti Ivan od Križa pisao je o tamnoj noći duše kao o nužnom koraku prema sjedinjenju s Božanskim, mjestu gdje se prividna napuštenost pretvara u najvišu prisutnost.

Shvaćam da fizičke oči mogu slabjeti, ali oko duše, prosvijetljeno živom vjerom, u tim trenucima vidi jasnije, dublje i dalje nego ikada prije. Ta duhovna spoznaja daje mi nevjerojatnu snagu da svaku noćnu kušnju prihvatim ne kao kaznu, nego kao blagoslov i jedinstvenu priliku za osobni i kreativni rast.

Kao čovjek koji u srcu s ponosom nosi duboku kršćansku vjeru i neizmjernu, živu ljubav prema svojoj zemlji, u tim dugim noćnim bdenjima često pronalazim neraskidivu poveznicu između vlastite sudbine i mukotrpne povijesti moga naroda.

Koliko je samo naša domovina imala svojih povijesnih vučjih satova kroz dugu, krvavu i tešku povijest?

Koliko je bilo dramatičnih trenutaka kada se činilo da je mrak potpuno i trajno progutao svaku nadu za opstanak, kada su neprijatelji, bolesti i nevolje kružili oko naših ognjišta poput gladnih, divljih zvijeri?

U tim trenucima noćne tišine često se sjetim naših branitelja koji su u gluhim noćima domovinskog rata, na hladnim i opasnim stražama, s krunicom oko vrata i puškom u ruci čekali daleko svitanje, braneći pravo na naš život i slobodu. Iz tog najdubljeg povijesnog crnila, iz tog dugotrajnog gluhog doba, naš se narod, vođen vjerom i ljubavlju, uvijek iznova čudesno dizao.

Nije nas kroz stoljeća održala puka sreća ili geopolitički mehanizmi, nego čvrsta, nepokolebljiva vjera naših majki i očeva te svijest o tome da nakon svake, pa i najduže i najstrašnije noći, neizbježno dolazi zora.

Moja osobna borba u tim kasnim satima zato nije samo obična borba protiv nesanice ili straha za vlastito fizičko zdravlje.

Ona je prerasla u moj osobni, tihi domoljubni i vjernički čin, moj mali doprinos vječnoj borbi između svjetla i tame.

Svaka nota koju zapišem na papir u tri sata ujutro, svaka riječ koju sročim na ekranu dok me oči peku od umora i napora, moj su aktivni prkos mraku. To je živući dokaz da stvaralački duh, kada je duboko natopljen iskrenom molitvom i čistom ljubavlju prema obitelji, narodu i domovini, jednostavno ne može biti pobijeđen niti slomljen.

Kada čovjek klekne pred Bogom u tom najtežem, vučjem satu noći, on shvati veliku istinu – da nikada, ni u jednoj sekundi svog života, nije uistinu sam.

Zato danas na taj tajanstveni vučji sat više ne gledam s osjećajem užasa ili nemoći. On je i dalje težak, i dalje svake noći iznova donosi nemir, traži golemu žrtvu i crpi fizičku energiju, ali me više ne plaši jer mu znam svrhu.

Naučio sam ga prepoznati, prihvatiti kao darovano vrijeme i pretvoriti u svoj najjači štit i inspiraciju.

Kada se u rano jutro nad horizontom napokon probude prve, blage zrake sunca i obasjaju moj predivni zavičaj, znam da sam preživio još jedno gluho doba i da sam iz njega izašao bogatiji za jedno novo umjetničko djelo, čišće duše i još čvršće, prekaljene vjere.

Svjetlo na koncu uvijek pobjeđuje, to je obećanje koje nam je dano, samo treba imati hrabrosti i vjere izdržati u budnosti dok napokon potpuno ne svane. Iz tog noćnog mraka ja zapravo crpim najčišću inspiraciju za svaku novu zoru, beskrajno zahvalan na daru stvaranja koji mi je darovan upravo onda kada je čovjeku najteže.