Feliks Unit- Svjetlost u hladnoj noći
U posljednje vrijeme dosta eksperimentiram s klavijaturom u Logic Pro softveru, igrajući se sa zvukovima, uskočim i u istraživanje mogućnosti koje nudi umjetna inteligencija.
No, baš zato što sam u svemu ovome prvenstveno onaj koji stvara iz vlastitog gušta i osame, smatram da moram biti iznimno oprezan, osobito kada se dodirnem duhovne i kršćanske tematike.
U umjetnosti se takav pristup često naziva aluzivnim, alegorijskim ili implicitnim izražavanjem, a radi se o izboru gdje se sakralno i duhovno ne izgovaraju olako, već se skrivaju u metaforama, atmosferi, ritmu i višeslojnim slikama.
Zašto biram taj put? Prvenstveno iz dubokog poštovanja. Kada čovjek ima osjećaj za dostojanstvo vjere, postane svjestan da Sveto Ime nije rekvizit za usputno rimovanje, puko slaganje semplova ili površnu zabavu, posebno ako je to sve hobi.
Duhovna stvarnost jednostavno je prevelika da bi se u mojem hobiju svodila na banaliziranje Vjere.
Kroz povijest su mnogi velikani književnosti i glazbe birali upravo taj tihi, uviđavni jezik. Umjesto da ponudim sve na dlanu, volim stvoriti prostor za istraživanje. Glazba postiže određeni ritam, harmonija stvara osjećaj čežnje ili mira, a stihovi tek dotiču teme nade, prolaznosti, žrtve i svjetla. Svatko tko sluša otvorenog srca prepoznat će Očev trag, ali bez potrebe da mu se to izravno nameće.
Takav pristup mi je posebno prirodan jer nemam osjećaj da sam u prekršaju. Kada stvaram bez pritiska javne scene, imam slobodu ne biti estradni propovjednik, nego tihi promatrač koji kroz zvuk i stih ostavlja mrvice kruha. To nije bježanje od vjere, nego upravo suprotno, to je njezina zaštita od površnosti.
Pisanje u prenesenom značenju stvara zaštitni sloj i prepreku banalnosti. Moja nova pjesma nastala je upravo na tim temeljima, kao mali osobni pokus u spajanju moderne tehnologije i uviđavnog stiha, s željom da prenesem ono što nosim u srcu, a pritom sačuvam potpunu jednostavnost i duboko poštovanje prema Izvoru.
Riječi pjesme
Bili smo stranci na stanici sivoj, izgubljeni oboje u priči sjetnoj i živoj.
Ali u oku zasja tiha iskra neka, kao da znamo što nas na tom putu čeka.
I lanci u trenu sa duše nam padnu, donosiš svjetlost u noć ovu hladnu.
Neka nas vodi ta tiha, čista moć, dok zajedno idemo kroz najdužu noć.
Dobro se dobrim u nebo sad vraća, odjednom smo bliski, k’o sestre i braća.
Tamo gdje ponos i zidovi stoje, tišina je spajala svjetove tvoje i moje.
Bez puno riječi, kad nevolja stisne, čistoga srca tvoja ruka se utisne.
I lanci u trenu sa duše nam padnu, donosiš svjetlost u noć ovu hladnu.
Neka nas vodi ta tiha, čista moć, dok zajedno idemo kroz najdužu noć.
Dobro se dobrim u nebo sad vraća, odjednom smo bliski, k’o sestre i braća.
Neki to zovu tek slučajnost pusta, dok vjetar nosi riječi preko usta.
Ali mi znamo, dok nas toplina grije, da se u tome veći smisao krije.
Vezani snagom što se zlati ono što damo, stostruko se vrati.
I lanci u trenu…
Odgovori