Prvi izvještaj o stvaranju
Prvih trideset i jedan stih Knjige Postanka vjerojatno su najviše analizirane, ali i najdublje neshvaćene rečenice u povijesti čovječanstva. Desetljećima se na ovom tekstu lome koplja u zamornom ratu između vjerskog fundamentalizma i militantnog ateizma.
Jedni u njemu vide doslovni priručnik iz astrofizike i biologije nastao u šest dana, dok ga drugi otpisuju kao primitivnu bajku brončanog doba. Kad se maknemo od te plitke ideološke fronte i zagrebemo ispod površine hebrejskog izvornika, otkrijemo nešto sasvim treće. Prvo poglavlje Biblije nije ni znanstveni udžbenik ni naivna priča, nego vrhunski politički manifest, sofisticirana teološka polemika i duboki psihološki nacrt ljudske svijesti.
VEZANI ČLANAK: Knjiga postanka 1 poglavlje/ Prvi izvještaj o stvaranju
Tko je zapravo sastavio tekst u sjeni Babilonske kule?
Da bismo razumjeli tko stoji iza ovih redaka, moramo napustiti djetinjastu predodžbu o jednom čovječuljku koji s perom u ruci bilježi diktat s neba. Predaja je stoljećima autorstvo čitavog Petoknjižja pripisivala Mojsiju, i u teološkom smislu Mojsijev duh i autoritet zaista prožimaju ove stranice. Međutim, povijesno-kritička istraživanja, koja Crkva danas potpuno uvažava i prihvaća još od enciklike Divino afflante Spiritu pape Pija XII., jasno pokazuju da je tekst slagao tim vrhunskih intelektualaca svoga doba. Riječ je o takozvanoj svećeničkoj predaji (Traditio Presbyterialis), skupini učenih hramskih pisaca, teologa i čuvara narodnog pamćenja.
Ti ljudi nisu bili pustinjaci odvojeni od stvarnosti, nego duhovna i intelektualna elita naroda koji se našao na rubu potpunog uništenja.
U šestom stoljeću prije Krista, u babilonskom progonstvu, pred njima je stajao divovski zadatak: kako sačuvati vjeru, identitet i dušu vlastitog naroda usred najmoćnije imperije onoga vremena?
Babilonski osvajači nudili su svoju kulturu, svoju znanost i svoje moćne bogove. Hebrejski svećenici i pisci odgovaraju na taj izazov tako što pod nadahnućem Duha Svetoga sabiru prastare usmene predaje, pročišćavaju ih od poganskih nanosa i oblikuju tekst koji će postati neprobojni duhovni štit njihovog naroda. Onaj tko je napisao ovo poglavlje nije bio samo teolog, nego briljantan narodni strateg koji je znao da se narod ne spašava oružjem, nego istinom o vlastitom podrijetlu i Bogu.
Politički pamflet iz babilonskog sužanjstva
Da bismo razumjeli zašto je tekst o stvaranju napisan baš tako kako jest, moramo znati gdje i kada je nastao. Većina suvremenih biblicista i povjesničara slaže se da je ovaj tekst svoj konačni oblik dobio upravo u tom babilonskom progonstvu. Zamislite poraženi, raseljeni i poniženi židovski narod u srcu moćnog Babilonskog Carstva. Oko njih se uzdižu monumentalni zigurati, a vladajući Babilonski mit Enuma Eliš uči da je svijet nastao iz krvavog i kaotičnog rata bogova, u kojem je bog Marduk raskomadao tijelo morske nemani Tiamat. U tom babilonskom svjetonazoru čovjek je stvoren od krvi pobunjenog boga sa samo jednom svrhom: da bude besplatna radna snaga i rob bogovima.
U takvom okruženju pisac prvog poglavlja Postanka piše revolucionarni tekst koji doslovno ruši babilonsku državnu religiju. Dok Babilonski mitovi pršte od nasilja, krikova i oružja, hebrejski autor uvodi nezamislivu novost. Njegov Bog ne ratuje ni s kim. On stvaranje vrši isključivo riječju. Nema borbe s materijom, nema mača, nema krvi. Bog jednostavno kaže i to biva. To je u onodobnom svijetu bio intelektualni šok.
Autor čini još jedan izuzetno hrabar političko-religijski potez koji u hrvatskom prijevodu često ostaje nevidljiv. Babilonski narod obožavao je Sunce i Mjesec kao moćna, božanska bića. Pisac Postanka u četvrtom danu uopće ne koristi hebrejske riječi za Sunce i Mjesec, jer su te riječi bile usko povezane s poganskim božanstvima Šamašem i Jarhom. Umjesto toga, on ih hladno i gotovo podrugljivo naziva dva velika svjetla, te dodaje da služe samo za označavanje godišnjih doba i dana. Za pisca Biblije, strašna i moćna božanstva Babilonskog Carstva nisu ništa više od uličnih lampaša koje je Bog objesio na nebeski svod da svijet ne bude u mraku. To je bio izravan udarac u sam temelj opresivne babilonske ideologije.
Odgovor teologije i udarac službenim dogmama
Svećenička tradicija u ovom poglavlju gradi nevjerojatno preciznu arhitekturu. Prva tri dana Bog stvara prostore, dok u preostala tri dana te prostore puni sadržajem. Prvog dana nastaje svjetlo, a četvrtog dana svjetlila. Drugog dana nastaju nebo i vode, a petog ptice i ribe. Trećeg dana nastaje kopno, a šestog kopnene životinje i čovjek. Sve je savršeno uređeno, poput hrama. Sedmi dan, šabat, kruna je tog stvaranja i ujedno temeljni socijalni zakon koji izdvaja Izrael od svih okolnih naroda.
Za teologiju i Crkvu ovaj tekst nosi stalnu napetost, ali i duboku mudrost. Rimska i pravoslavna crkva, kao i većina ozbiljnih kršćanskih pravaca, u službenim tumačenjima odavno su napustili naivni literalizam koji inzistira na dvadesetčetverosatnim danima.
Katolička crkva jasno uči da Biblija nije prirodoslovni udžbenik, nego vjerska istina izrečena jezikom i slikama svoga vremena.
Papa Franjo je naglasio da Bog nije čarobnjak s čarobnim štapićem i da teorija Velikog praska te evolucija ne proturječe stvaranju, nego ga pretpostavljaju. Zamka u koju upadaju mnogi jest čitanje drevnog teološkog spisa kao da je riječ o modernom tehničkom priručniku. S druge strane, crkvena teologija u ovom tekstu vidi ključnu poruku o dobroti stvorenoga svijeta. Formula i vidje Bog da je dobro ponavlja se kao ritmični refren, označavajući radikalni zaokret od antičkih gnostičkih ideja po kojima je materijalni svijet zao ili proizašao iz pogreške.
Znanstvena analiza i psihološki arhetipovi
Kada znanstvenik pogleda tekst prvog poglavlja Postanka, s astronomske i biološke strane uočit će jasne kontradikcije ako se tekst čita doslovno. Svjetlost nastaje prvog dana, dok Sunce i zvijezde nastaju tek četvrtog dana. Biljke se pojavljuju trećeg dana, dakle prije nego što je uopće stvoreno Sunce koje omogućuje fotosintezu. Za modernu astrofiziku i evolucijsku biologiju takav slijed događaja je fizički nemoguć.
Međutim, ako znanstvenici i antropolozi tekst promatraju kroz prizmu razvoja ljudske misli, uočavaju nešto fascinantno. Redoslijed pojave života od vodenih organizama, preko ptica i kopnenih životinja, pa sve do čovjeka na samom kraju, nevjerojatno intuitivno prati opći smjer evolucijskog razvoja kakav je u devetnaestom i dvadesetom stoljeću potvrdila biologija. Drevni pisac, naravno, nije znao za DNK ni za prirodnu selekciju, ali je posjedovao duboku opservaciju prirodnog poretka.
U psihološkom smislu, pogotovo kroz analitičku psihologiju Carla Gustava Junga, prvo poglavlje Postanka prikazuje proces individualizacije i rađanja ljudske svijesti. Na samom početku vlada tohu va bohu, hebrejski izraz koji prevodimo kao pustoš i praznina, te tama nad ponorom. U psihološkom jeziku to je stanje potpunog nesvjesnog kaosa. Stvaranje počinje odvajanjem: odvajanjem svjetla od tame, voda pod svodom od voda nad svodom, kopna od mora. Ljudski um funkcionira upravo tako. Svijest nastaje onda kada naučimo razlikovati i imenovati stvari, kada unosite red u kaos koji nas okružuje. Slike stvaranja zapravo su sublimirani prikaz kako se ljudski um budi i organizira stvarnost.
Socijalna revolucija i ljudsko dostojanstvo
Najsnažniji i najradikalniji dio ovog teksta, koji po svojoj društvenoj snazi i danas ostavlja bez daha i vjernike i nevjernike, nalazi se na samom kraju poglavlja, kada Bog stvara čovjeka na svoju sliku i priliku. U antičkom svijetu Bliskog istoka pojam slika Božja bio je rezerviran isključivo za kralja ili faraona. Samo je vladar bio predstavnik boga na zemlji, dok su svi ostali ljudi bili njegova stoka i podanici.
Pisac Knjige Postanka izvodi nevjerojatnu socijalnu i demokratsku revoluciju. On uzima taj kraljevski naslov i dodjeljuje ga svakom ljudskom biću bez iznimke. Svaki muškarac i svaka žena, neovisno o svom staležu, imovini ili podrijetlu, nosi u sebi sliku Božju. Time je u šestom stoljeću prije Krista zasađeno sjeme onoga što ćemo mnogo stoljeća kasnije nazvati neotuđivim ljudskim pravima, jednakošću svih ljudi i narodnim suverenitetom.
Na kraju ove analize, jasno je da se prvo poglavlje Postanka ne može svesti na simplificirane taborišne bitke. Za sekularnog intelektualca, ovaj tekst mora ostati fascinantan spomenik ljudske kulture, genijalan politički otpor tlačiteljima i dokument koji je udario temelje zapadne civilizacije i poimanja ljudskog dostojanstva. Za vjernika koji voli svoj narod i svoju baštinu, on nije prepreka znanosti, nego poziv na duboko poštovanje prema precima koji su u najtežim trenucima ropstva sačuvali vjeru u Boga Stvoritelja. Kada se uklone naslage fundamentalizma s jedne i površnog ismijavanja s druge strane, prvo poglavlje Biblije izranja u svojoj pravoj snazi, kao bezvremenski tekst koji nas i danas pita tko smo, odakle dolazimo i kako unosimo red u kaos vlastitog života.
Odgovori