Neuništivi duh Ukrajine pod sjenom moskovskog imperijalizma
Priča o ukrajinskom otporu nije nastala jučer niti je započela s prvim sirenama koje su probudile Kijev u veljači dvije tisuće dvadeset i druge godine. Da bismo u potpunosti razumjeli dubinu i nepokolebljivost ukrajinske borbe za vlastitu zemlju i vjeru, moramo zaroniti dublje u prošlost i shvatiti kako vladari u Moskvi na Ukrajinu odvijek gledaju isključivo kao na resurs.
Bilo da se radi o pšenici, ugljenu, teškoj industriji ili ljudskim životima, ta je zemlja kroz stoljeća služila kao besplatna riznica s koje se uzimalo sve što se moglo ponijeti, a nazad nije vraćano ništa osim progona, diktature i pokušaja potpunog zatiranja nacionalnog i duhovnog identiteta.
Holodomor kao oružje i osnova za naoružavanje
Svijet je desetljećima slabo poznavao pravu istinu o tim odnosima, ponajviše zbog snažne i dobro podmazane propagande koja je uspješno gradila lažnu sliku o takozvanom bratskom jedinstvu i zajedničkom napretku. No u samoj Ukrajini generacijama se prenosi sjećanje na najstrašnije poglavlje te eksploatacije. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, pod vodstvom Josifa Visarionoviča Staljina, proveden je Holodomor, umjetno izazvana glad u kojoj je pedantno organiziranim državnim aparatom uništeno više milijuna ljudi. Ukrajinska seljačka kućanstva, poznata po svojoj privrženosti zemlji, obitelji i pravoslavnoj vjeri, bila su glavna meta tog bezdušnog eksperimenta.
Holodomor je trajao od jeseni 1932. do kasnog proljeća 1933. s tim da je najteži i najsmrtonosniji udar zabilježen u prvoj polovici 1933. Dnevno je od gladi umiralo oko 25 000 ljudi.
Staljinov motiv nije bio samo slamanje otpora seljaka koji su se protivili prisilnoj kolektivizaciji, već i nešto znatno mračnije i dugoročnije. Ukrajinsko žito bilo je ključni energent kojim se financirala ubrzana industrijalizacija i vojna modernizacija Sovjetskog Saveza. Otimajući posljednje zalihe hrane iz usta ukrajinske djece, režim je izvozio to isto žito na Zapad kako bi kupovao strojeve, gradio velike željezare i ubrzano naoružavao vojsku za buduće geopolitičke sukobe i osvajanja. Ukrajina je u tom trenutku doslovno poslužila kao pogonsko gorivo za izgradnju sovjetskog vojnog stroja, dok je vlastiti narod prepušten sporašnoj i bolnoj smrti.
Zločin koji je svijet odlučio prešutjeti
Povjesničar Timothy Snyder u svojim opsežnim istraživanjima precizno bilježi kako je u tom razdoblju na području Ukrajine život izgubilo više od tri milijuna i tristo tisuća ljudi, pri čemu se radilo o namjernoj političkoj odluci uskrata hrane čitavom jednom narodu. U isto vrijeme, idejni tvorac pojma genocida Raphael Lemkin naglašavao je da je taj zločin imao četiri stupa koji su djelovali istovremeno. Uz fizičko izgladnjivanje seljaka na terenu, režim je sustavno likvidirao ukrajinsku inteligenciju i pisce, uništavao autokefalnu crkvu i njezine duhovne vođe te naseljavao strano stanovništvo u prazne kuće kako bi trajno promijenio demografsku i kulturnu sliku toga područja.
Bilo je to potpuno uništenje naroda s ciljem da ga se zauvijek pretvori u poslušnu i nevidljivu koloniju. Velški novinar Gareth Jones, koji je jedini imao hrabrosti tajno proći kroz izgladnjela sela i o tome izvijestiti javnost, zapisao je u svojim potresnim bilješkama kako je posvuda slušao isti krik ljudi koji umiru jer im je vlast oduzela i posljednju mrlicu kruha. Dok je narod nestajao, zapadni mediji pod utjecajem političkih interesa i trgovinskih ugovora s Moskvom sve su to šutke prikrivali, prikazujući sovjetski režim kao napredan i pravedan sustav.
Holodomor je završio u ljeto 1933. godine, i to ne prirodnim raspletom ili popuštanjem suše, nego izravnom odlukom same sovjetske vlasti u Moskvi.
Kada je Josif Staljin procijenio da je postigao svoje glavne ciljeve – potpunu slomljenost ukrajinskog sela, ulijevanje straha u narod i osigurano žito za financiranje vojske i industrije – režim je počeo postupno ublažavati mjere. U svibnju i lipnju 1933. godine sovjetske vlasti smanjile su obvezne kvote za predaju žita, ukinule blokade prolaska i omogućile da dio nove žetve ostane seljacima za prehranu.
Završetkom masovne gladi započela je druga faza tog planiranog procesa: demografsko i kulturno prekrajanje Ukrajine.
S obzirom na to da su čitava ukrajinska sela ostala potpuno pusta i bez stanovnika, sovjetski režim organizirao je masovno doseljavanje stotina tisuća obitelji iz drugih dijelova Sovjetskog Saveza, prvenstveno iz Rusije. Ti su doseljenici useljavani u prazne, napuštene kuće izgladnjelih ukrajinskih obitelji, čime je Moskva izravno promijenila etničku i jezičnu sliku mnogih dijelova Ukrajine.
Cijeli je zločin potom stavljen pod strogi državni pečat tajnosti. Zabranjeno je bilo kakvo spominjanje gladi u javnosti, u dokumentima ili u matičnim knjigama umrlih, gdje su se kao uzroci smrti morali navoditi zatajenje srca ili razne bolesti. Holodomor je tako formalno “završio” u ljeto 1933. godine, ali je iza sebe ostavio opustošenu zemlju, milijune žrtava i desetljećima dugu zavjeru šutnje.
Kontinuitet moskovske imperijalne politike
Kada danas promatramo politiku koju vodi Vladimir Putin, postaje jasno da se ne radi o novom fenomenu, nego o izravnom nastavku iste one imperijalne matrice koja traje stoljećima. Riječ je o duboko ukorijenjenoj ideologiji koja odbija priznati Ukrajini pravo na vlastitu državu, jezik, kulturu i duhovnu samostalnost. Pogled na suvremena zbivanja pokazuje da se resursi ponovno otimaju, poljoprivredna infrastruktura uništava ili pljačka, a ukrajinski gradovi zasipaju projektilima samo zato što taj narod želi sam odlučivati o svojoj sudbini.
Putinovi javni istupi u kojima tvrdi da Ukrajinci i Rusi predstavljaju jedan narod zapravo su nastavak stare sovjetske doktrine po kojoj Kijev nema pravo na vlastiti povijesni put, nego mora ostati trajno podređen središnjoj vlasti u Moskvi. U toj viziji Ukrajina ponovno nema vlastitu volju nego služi tek kao štit i resurs za ostvarivanje tuđih snova o velikom carstvu.
Odgovori