Zašto domaći poslodavci i dalje štede na jedinom što vrijedi?
Kad god razgovaram s ljudima koji godinama pošteno odrađuju svoje smjene — bez obzira radi li se o frizerima, vozačima, auto-mehaničarima ili visokoobrazovanim stručnjacima — stalno se provlači jedno te isto pitanje. Zašto mnogi vlasnici tvrtki i obrtnici najprije skrešu troškove tamo gdje bi trebali najviše ulagati, u vlastite ljude?
Prošao sam stotine razgovora i promatrao uspone i padove malih i velikih biznisa, no i dalje me iznova šokira ta slijepa pjega u glavama mnogih naših poslodavaca. Radi se o duboko ukorijenjenom fenomenu koji uništava i ekonomiju i ljudsku dušu, a njegovi korijeni sežu puno dublje od obične usputne škrtosti.
Dugo sam se pitao je li ta pojava rezervirana samo za naše prostore ili je riječ o širem problemu, pa sam odlučio dublje istražiti što o svemu tome kažu stručnjaci iz područja sociologije, ekonomije, psihologije i menadžmenta.
Anatomija fenomena: Što o korijenima izrabljivanja kažu stručnjaci?
Kada analiziraju zašto je na prostorima Hrvatske i jugoistočne Europe štednja na radniku postala pravilo, a ne rijetka iznimka, stručnjaci ukazuju na specifičnu mješavinu povijesnih, institucionalnih i psiholoških čimbenika. Sociolozi ovaj fenomen nazivaju “tranzicijskim hibridom”.
S jedne strane, naslijedili smo kasni socijalistički mentalni sklop u kojem je radnik smatran zadanom stavkom, dok se pojam održivog ulaganja u ljudski kapital uopće nije razvijao na poduzetnički način. S druge strane, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća zapljusnuo nas je takozvani “divlji” ili “rođački” kapitalizam.
Ekonomski analitičari ističu da je nagla privatizacija stvorila sloj poslodavaca bez formalnog menadžerskog obrazovanja.
Umjesto stvaranja dugoročne dodane vrijednosti kroz inovacije i edukaciju radnika, glavna logika postala je brza akumulacija kapitala — izvući što više dobiti u što kraćem vremenu uz minimalna ulaganja. Stručnjaci za upravljanje ljudskim potencijalima (HR) naglašavaju kako u našim mikro i malim poduzećima vlada kronična “poslovna nepismenost”.
Većina vlasnika uopće ne razlikuje pojam troška od pojma investicije. Za njih su edukacija radnika, kvalitetna oprema, izdatak za sanitarne knjižice ili božićnica isključivo trošak koji smanjuje njihovu osobnu dobit, a ne investicija koja dugoročno podiže produktivnost i prihode.
Psiholozi pak upozoravaju na izraženi “statusni sindrom” ili kompleks brzog bogaćenja.
U društvima s nestabilnim institucijama, vlasnik firme svoj društveni status ne dokazuje kvalitetom usluge ili zadovoljstvom svojih zaposlenika, nego vidljivim simbolima moći — skupocjenim vozilom, stanovima ili luksuznim stilom života.
Kupnja novog terenca ili premijum limuzine doživljava se kao potvrda osobnog uspjeha, dok se plaća zaposlenika koji stvara taj novac drži na samom minimumu. Radi se o dubokom moralnom i intelektualnom sljepilu u kojem se vlastiti radnici promatraju kao zamjenjiva roba.
Dodatno, stručnjaci naglašavaju da je takvom ponašanju godinama pogodovao i potpuni slom pravne države.
Slab nadzor inspekcija rada, blage kazne za rad na crno i prešutno toleriranje isplate dijela plaće “na ruke” stvorili su klimu u kojoj se nepravedno poslovanje isplati više nego pošteno. Tako je nastao izopačeni sustav u kojem pošten poslodavac ispada “budala”, dok se onaj koji zakida radnike smatra “sposobnim”.
Tihi raspad duše: Kako pati psiha vrijednog čovjeka
Kada razgovarate s čovjekom koji daje sve od sebe na radnom mjestu, a zauzvrat dobiva ignoriranje, ucjene ili mrvice sa stola, ne možete ne primijetiti duboke ožiljke koje takav tretman ostavlja na ljudskoj psihi. Radnik koji je stručan, pošten i predan ne traži nikakav luksuz; on traži dostojanstvo, sigurnost i elementarno poštovanje. No, kad iz dana u dan gleda kako se poslovanje radionice ili salona širi, dok njegova plaća stagnira ili mu se iz džepa izbijaju novci za osnovnu radnu opremu, u njemu započinje tihi unutarnji raspad.
Klinička psihologija ovaj fenomen opisuje kroz pojmove “kroničnog stresa”, “naučene bespomoćnosti” i “moralne ozljede”. Moralna ozljeda nastaje kada pojedinac svjedoči dugotrajnoj nepravdi na mjestu gdje bi trebala vladati pravednost. Radnik u takvom okruženju prvo osjeća ogorčenost i bijes, zatim potpunu demotivaciju, a na koncu pada u tihu rezignaciju i depresivno stanje. Njegova psiha pati jer čovjek po svojoj prirodi ima duboku potrebu stvarati, doprinositi i za to biti pošteno vrednovan. Kada ga se svede na potrošni materijal i brojku na papiru, narušava se njegovo temeljno samopoštovanje. Mnogi od tih ljudi na koncu pakiraju kofere i odlaze u druge države— ne samo zbog većeg iznosa na računu, nego prije svega zbog želje da ih netko u radnom okruženju tretira kao ljudska bića, a ne kao nužno zlo na putu do tuđe dobiti.
S političke i društvene strane, ovaj je fenomen stvorio opasnu klimu općeg nepovjerenja. Izgubila se kultura rada, a stvorena je kultura preživljavanja. Poslodavci se danas naglas žale kako na tržištu ne mogu pronaći kvalitetnu radnu snagu te moraju masovno uvoziti radnike, no rijetko tko od njih želi pogledati u ogledalo i priznati da su godinama sami pilili granu na kojoj sjede.
Teološka anatomija grijeha: Zašto zakidanje radnika vrišti u nebo?
Iz kršćanske i teološko-etičke perspektive, zakidanje radnika za poštenu zaradu, opremu ili troškove nije samo poslovni promašaj, nego izravan udar na božanski poredak stvorenja. Radnik nije najamnik niti puki trošak u bilanci, nego slika Božja (Imago Dei) čije dostojanstvo stoji iznad profita.
Biblijska predaja po ovom je pitanju iznimno oštra. Knjiga Ponovljenog zakona izričito zapovijeda: “Nemoj zakidati plaće siromahu… Isplati mu plaću istoga dana prije nego sunce zađe” (PZ 24, 14-15), dok prorok Jeremija grmi: “Jao onome koji kuću svoju zida na nepravdi i koji se badava služi bližnjim svojim!” (Jer 22, 13). U Novom zavjetu, Jakovljeva poslanica izravno poručuje pohlepnim poslodavcima: “Plaća radnika koju im vi uskratiste viče; i povici dopriješe do ušiju Gospodina!” (Jak 5, 4).
Upravo zato teologija zakidanje radnika ubraja u grijehe koji u nebo vrište za osvetom. Kada poslodavac stavi vlastitu oholost i kupnju luksuznog automobila ispred dostojanstva svojih zaposlenika, on čini teški moralni pad. Socijalni nauk Crkve jasno uči da kapital mora služiti čovjeku, a ne čovjek kapitalu.
Put prema ozdravljenju našeg društva
Naravno, važno je jasno naglasiti kako nepravda i pohlepa nisu jedino što postoji u našem obrtništvu i poduzetništvu. Postoje i u Hrvatskoj i diljem naše regije svijetli primjeri — poslodavci koji ulažu u svoje ljude, koji ih paze, pošteno plaćaju, nude im partnerstvo i s njima dijele uspjeh. Oni su živi dokaz da se može raditi drugačije i da je pošten pristup jedini dugoročno održiv.
No, da bi takvi primjeri postali općeprihvaćena norma, a ne rijetka iznimka, moramo kao društvo prestati tolerirati i opravdavati grabežljivi mentalitet. Moramo jasno i glasno progovoriti o tome da radnik nije trošak nego temelj svakog zdravog gospodarstva i zajednice. Dokle god ne shvatimo da je čestit i stručan čovjek najvrjedniji kapital koji imamo, gledat ćemo kako nam mladost odlazi, dok nam društvo polako umire u vlastitoj pohlepi, oholosti i neukosti.
Odgovori