Između privida čistoće i toksične stvarnosti
Kada se u ljetnim mjesecima zagledamo u tirkizno plavetnilo jadranskih uvala, lako nas obuzme osjećaj da je sve u savršenom redu. Ta ljepota, koja često potiče naš opravdani domoljubni ponos, ujedno stvara i opasnu iluziju.
Kao narod pozvan na odgovorno upravljanje stvorenim svijetom, dužni smo skinuti veo turističke promidžbe i pogledati u oči neumoljivim brojkama i znanstvenim činjenicama. Istina o Jadranu mnogo je složenija od ocjene izvrsno koja se redovito pojavljuje na aplikacijama za kvalitetu mora na uređenim plažama.
Jadransko more je u svojoj suštini poluzatvoreni morski bazen s izrazito sporom izmjenom vode.
Znanstveni podaci Instituta za oceanografiju i ribarstvo pokazuju da je za potpunu izmjenu vodene mase u Jadranu potrebno između tri i deset godina, ovisno o dinamici strujanja. To znači da svako zagađenje koje uđe u ovaj sustav ostaje u njemu iznimno dugo, taložeći se i kružeći našim akvatorijem.
Anatomija zagađenja s južnih granica
Problem otpada koji stiže s juga, ponajprije iz Albanije, nije tek usmena predaja ogorčenih otočana, već dokumentirani ekološki fenomen.
Prema podacima međunarodnih studija o otpadu u Sredozemlju, rijeke Bojana i Drim u Albaniji, uslijed katastrofalnog nedostatka infrastrukture za gospodarenje otpadom, godišnje u more isperu tisuće tona krutog komunalnog otpada.
Procjenjuje se da više od devedeset posto tog otpada čini plastika, od jednokratnih boca do medicinskog pribora. Kada nastupi zimska ciklona s jakim južnim i jugozapadnim vjetrovima, aktivira se spomenuti jadranski mehanizam kruženja struja. Ulazna struja iz Jonskog mora gura to golemo zagađenje ravno prema hrvatskim vanjskim otocima.
Pomorski biolozi i ekološke udruge koji godinama provode akcije čišćenja na Mljetu i Lastovu bilježe porazne podatke.
Na pojedinim teško dostupnim uvalama Nacionalnog parka Mljet nanosi plastike dosežu debljinu od nekoliko desetaka centimetara, a detaljne analize ambalaže potvrđuju da preko sedamdeset posto tog otpada potječe s albanskog tržišta. Međutim, upiranje prstom u susjede pokriva tek dio istine. Drugi dio problema stvaramo mi sami, unutar vlastitih granica.
Nevidljivi neprijatelji u morskoj dubini
Dok službena mjerenja pokazuju da je više od devedeset i pet posto hrvatskih plaža mikrobiološki izvrsno za kupanje, ta se mjerenja provode na površini i blizu obale. Prava opasnost leži u onome što znanstvenici nazivaju makro i mikro-otpadom na morskom dnu. Najnovija dubinska istraživanja jadranskog podmorja otkrila su da se na dnu Jadrana nalazi prosječno više od stotinu i pedeset predmeta otpada po četvornom kilometru, što Jadran svrstava među zagađenija mora u Europi po količini krutog otpada na dnu.
Posebno zabrinjava problem mikroplastike, sitnih čestica manjih od pet milimetara koje nastaju raspadanjem većih plastičnih komada pod utjecajem sunca i soli. Znanstvene analize tkiva jadranskih riba, napose srdela i inćuna koji čine temelj našeg ribarstva, pokazuju prisutnost mikroplastike u probavnom sustavu kod znatnog broja jedinki.
Ove čestice na sebe vežu teške metale i druge toksične spojeve prisutne u moru. Kada konzumiramo takvu ribu, ti toksini pronalaze put do ljudskog organizma, čime se izravno ugrožava zdravlje naših obitelji.
Vlastiti propusti i industrijsko nasljeđe
Pored plastike, treći veliki problem su crne točke domaćeg zagađenja. Iako su zatvaranjem velikih industrijskih pogona smanjeni izravni ispusti teških metala, sedimenti u Kaštelanskom zaljevu, riječkoj luci i šibenskom akvatoriju i dalje sadrže povišene koncentracije žive, olova i cinka iz prošlih desetljeća. Svako veće sidrenje, gradnja na obali ili snažnije nevrijeme podiže ove toksične sedimente s dna natrag u vodeni stupac.
Uz to, eksplozija apartmanizacije i masovnog turizma tijekom ljetnih mjeseci stvara pritisak koji lokalni sustavi odvodnje teško podnose.
Mnogi obalni gradovi i otoci još uvijek nemaju dovršene sustave pročišćavanja otpadnih voda s trećim stupnjem pročišćavanja, što znači da se pročišćene, ali i dalje nutrijentima bogate otpadne vode ispuštaju relativno blizu obale, uzrokujući lokalno cvjetanje mora i pad razine kisika. Suočavanje s ovim podacima ne smije nas obeshrabriti, već nas mora trgnuti iz samozadovoljstva.
Naša kršćanska dužnost i istinsko domoljublje ne trpe šutnju radi očuvanja turističkog profita. Očuvanje Jadrana zahtijeva hitnu diplomatsku inicijativu prema susjednim zemljama, ali i radikalnu promjenu našeg vlastitog odnosa prema otpadu i prostoru. Tek kada prestanemo zatvarati oči pred egzaktnim brojkama, moći ćemo reći da doista volimo i štitimo ovu našu bogomdanu grudu.
Odgovori