Duhovno sidro u središtu floridske dekadencije
Kada zakoračite na South Beach, prvo što vas zapljusne nije miris mora niti svježina oceanskog povjetarca, nego siloviti val osjetilnih podražaja. Između South Pointe Parka, mjesta gdje otok na svom najjužnijem dijelu siječe ocean i ulaz u luku, pa sve do negdje Sedamnaeste ulice prema sjeveru, proteže se najslavniji i najposjećeniji dio Miami Beacha.
To je pozornica neonskih svjetala, povijesne art deco arhitekture, tutnjave egzotičnih automobila i životnog stila koji neprekidno slavi površnost, mladost i materijalni prestiž. South Beach neprestano vri životom, ali onom specifičnom vrstom buke koja vrlo brzo umori čovjekovu dušu ako nemate čvrstu točku za koju se možete uhvatiti i pustiti korijenje.
Moja supruga i ja na svakom putovanju imamo neobičnu prvu misiju. Dok drugi turisti nakon izlaska iz zrakoplova traže najpopularnije restorane, skrivene barove ili vodiče za kupovinu, ona iznad svega pazi na jedno, a ja se s njom u potpunosti slažem. Prvo pitanje koje postavljamo glasi: gdje se u blizini nalazi katolička crkva i kakav je točan raspored svetih misa, kako preko tjedna tako i vikendom.
Putovati svijetom, upoznavati nove gradove i diviti se prirodnim ljepotama je predivno darovano iskustvo, no bez Boga na tom putu osjećamo se nepripravno, nekako ogoljeno i prazno. Naša svakodnevna duhovna rutina ne prestaje prelaskom državne granice niti ulaskom u hotelsku sobu. Biblija je uvijek u našem koferu kao neizostavni dio prtljage. Jutro započinjemo čitanjem jednoga ili dva poglavlja teksta, psalmima i jutarnjom molitvom zahvalnosti, a večer završavamo jednakim mirom i predanjem prije spavanja. Ipak, odlazak na svetu misu dok ste izvan vlastitog doma nosi sasvim posebnu težinu i značenje.
Duhovna pustinja floridskih ulica
Upravo u tom snažnom kontrastu floridske raskoši i naše unutarnje potrebe za tišinom doživjeli smo pravu duhovnu geografiju ovog otoka. Od samog početka South Beacha, dakle od Prve ulice pa sve do Dvadesete, proteže se prostrana urbana zona prepuna restorana, noćnih klubova i hotela, no u cijelom tom potezu postoji samo jedna jedina katolička crkva. Druga se nalazi tek daleko iza Dvadesete ulice, što znači da vas od jedne do druge župe dijeli više od pet kilometara neprekinute gradske vreve.
U takvim trenucima čovjek se sjeti svog rodnog Zagreba, gdje gotovo svaki kvart ima svoju župnu crkvu, a u samom središtu grada crkveni se tornjevi izdižu nad krovovima i pozivaju na molitvu doslovno svakih petsto metara. Tek kada se nađete u tuđini, shvatite koliko smo kod kuće blagoslovljeni tom svakodnevnom dostupnošću sakramentalnog života.
Kako smo bili smješteni u samom srcu art deco četvrti, nedaleko od pješčane plaže, svako smo jutro morali pješačiti oko dva kilometra prema unutrašnjosti otoka. Put nas je vodio daleko od šetnice uz ocean i glasnih ulica, sve do mirnijeg stambenog dijela na križanju Šeste ulice i Avenije Lenox. Tamo se, skrivena od pogleda prosječnog turista koji rijetko napušta obalu, smjestila župa Svetog Franje Saleškog, ili kako se službeno na engleskom zove, Saint Francis de Sales Catholic Church. Posebno je praktično i dobro što se crkva nalazi točno preko puta velikog Publix supermarketa, pa vam je ova mirna lokacija prilično jednostavna za pronalaženje i snalaženje u ovom dijelu grada.
Klikni na SLUŽBENA STRANICA ŽUPE
Oaza vjere u Saint Francis de Sales
Ta malena, arhitektonski skromna, ali izuzetno lijepa i topla crkva postala je naša svakodnevna duhovna oaza. Svete mise preko tjedna slave se se u osam sati ujutro na engleskom jeziku. Zbog same prirode Miamija koji je kroz desetljeća postao sjecište različitih kultura i dom stotinama tisuća doseljenika iz Srednje i Južne Amerike, raspored u crkvi snažno je obilježen latinoameričkim duhom. Vikendima i popodnevnim satima mise se održavaju na španjolskom jeziku, odišući posebnom obiteljskom toplinom, živim temperamentom i srdačnošću te lokalne zajednice. Preko tjedna, na toj ranoj jutarnjoj misi u osam sati, u gradu koji spava nakon burne noći, u klupe sjedne tek desetak vjernika. Vikendom se situacija potpuno mijenja pa se prostor ispuni do posljednjeg mijesta, ovisno o tome koji je termin i jezik u igri.
Tijekom same liturgije uočili smo i jednu zanimljivu praktičnu razliku u odnosu na naše obrede. Za razliku od Hrvatske gdje se milostinja i darovi skupljaju samo jednom tijekom mise, na američkim misama košarice za ubacivanje novca kruže dva puta. Prva košarica namijenjena je za tekuće potrebe i održavanje same župe, dok se u drugom krugu prikupljaju sredstva za najpotrebitije i humanitarne svrhe.
Nekoć sam se pitao zašto moja supruga i ja imamo tako snažnu, gotovo magnetsku potrebu za svakodnevnim odlascima na misu baš kada smo na putovanjima. Odgovor leži duboko u psihologiji čovjeka koji se nađe izvan svoje sigurne zone. Putovanja, koliko god bila lijepa, sa sobom nose nevidljivi podsvjesni stres. Nalazite se na tuđem terenu, u drugačijem jeziku, okruženi nepoznatim licima i nepredvidivim situacijama. U takvom okruženju vjernik osjeća potrebu naoružati se krepostima. Odlazak na misu nije stvar slijepog navikavanja ili pukog održavanja forme. Ako pobožnost ne izvire iz dubine srca, ona postaje prazan mehanizam, a pretjerivanje u vanjskim gestama ne donosi nikakav stvarni plod za duhovni život.
Više od turista na tuđem terenu
Međutim, sveta misa u stranoj zemlji daje nam nešto neprocjenjivo – daje nam osjećaj unutarnjeg sidra. Stajući na to sveto tlo u tuđini, prestajemo biti samo prolazni turisti koji konzumiraju prostore, kupuju suvenire i fotografiraju znamenitosti. Na tih pola sata ili sat vremena postajemo punopravni dio lokalne zajednice. Sjedimo rame uz rame s ljudima čije sudbine, jezike i životne borbe ne poznajemo, ali s kojima dijelimo ono najvažnije: istu vjeru, isti kruh i istu nadu. To je trenutak u kojem prestaje površno promatranje kulture i započinje njezino stvarno prepoznavanje kroz zajedništvo u molitvi.
To iskustvo susreta s Bogom na obali Atlantika daje nam snagu da prođemo kroz svu dekadenciju i bučnu ispraznost South Beacha, a da pritom ne izgubimo vlastiti mir i unutarnji kompas. Putovati je uistinu lijepo, ali proći svijetom bez Boga znači hodati kroz najljepše pejzaže zatvorenih očiju. Crkva Svetog Franje Saleškog u Aveniji Lenox ostaje za nas trajni podsjetnik da se i u najvećem neonskom šarenilu svijeta uvijek može pronaći tiho, sveto mjesto iskrene zahvalnosti.
Odgovori