Osnovni bonton i poštovanje u crkvi
Živim u ulici Frana Vrbanića, svega petsto metara od crkve Majke Božje Lurdske niže niz istu ulicu. To je moja župa, moj svakodnevni duhovni dom i prostor u kojem tražim mir. No već godinama svjedočim sceni koja se iz nedjelje u nedjelju ponavlja s neobjašnjivom tvrdoglavošću pojedinaca.
Svećenik franjevac s oltara pottiho, ali jasno opominje: ako ulazite u crkvu nakon što je sveta misa već započela, ne hodajte ispred samog oltara. Krećite se sporije, prođite kroz zadnje redove i ondje potražite slobodno mjesto.
Posebno je naglasio i drugu situaciju – budući da su prostorije za ispovijed smještene s druge strane u odnosu na glavni ulaz, pojedinci bez ustručavanja presijecaju prostor u prvom redu tijekom služenja mise, tik ispred oltara, kako bi najkraćim putem stigli do ispovjedaonice.
Radi se o svega deset ili petnaest dodatnih koraka ako bi se krenulo okolo, uz zadnji zid do ispovjedaonica. Ipak, pojedinci iz tjedna u tjedan nastavljaju po svom, ignorirajući svaku dobronamjernu zamolbu izrečenu s oltara.
Šljap-šljap koraci koji paraju dušu i remete sabranost
Naša je župna crkva prostrana, dugačka i arhitektonski usmjerena prema prezbiteriju. U takvom akustičnom prostoru svaki neodgovoran korak, to glasno “šljap-šljap” obuće po hladnom kamenu dok netko usred propovijedi ili najsvečanijeg trenutka pretvorbe polako prešetava ispred oltara, traje čitavu minutu. Stotinjak koraka buke koja doslovno para dušu, a ne samo uši. Prolazi minute u kojima se pažnja čitave zajednice razbija, a svećenik prekida u misli i navješćivanju Riječi.
Ono što me kao vjernika duboko žalosti jest provalija između čina kojem te osobe teže i načina na koji mu pristupaju. Čovjek ide na sakrament pomirenja, želi očistiti svoju dušu i primiti odrješenje, a u istoj toj sekundi, gazeći preko jasne zamolbe izrečene u ljubavi, čini djelo potpunog nepoštovanja i sebičnosti.
I što je najgore, to vjerojatno neće ni ispovjediti jer problem uopće ne vidi niti ga prepoznaje kao grijeh. Tu nastupa suptilna oholost – sljepoća za vlastite postupke pod krinkom formalnog obavljanja vjerske dužnosti.
Važno je obaviti formu, otići u ispovjedaonicu, a to što se na putu do tamo gazi po tuđem miru i autoritetu samog prostora, postaje potpuno sporedno.
Teološki i liturgijski pad u egocentrizam
Teološki promatrano, prostor ispred oltara nije javna šetnica niti prolazni hodnik. Oltar je središte liturgijskog slavlja, mjesto žrtve i stola Gospodnjeg, simbol samoga Krista među nama. Kada netko svjesno presijeca taj prostor usred misnoga slavlja samo da bi uštedio par sekundi ili desetak koraka, on u biti šalje poruku da je njegov osobni komfor i ritam važniji od same liturgije koja se odvija pred njegovim očima.
Nije ovdje riječ o odnosu snaga ili nadmetanju između franjevca i vjernika. Nitko nikoga ne tjera pištoljem na čelo da se pokorava svećeniku radi njegove osobne volje ili hira. Radi se o stavu srca prema Bogu, prema svetootajstvu i prema zajednici koja se okupila na molitvu. Kada nam nedostaje osjećaj za sveto, sakralni prostor svodimo na profani prolaz, a liturgiju na pozadinsku buku naših vlastitih prioriteta. Zanemarujemo da je svaka sveta misa zajednički čin Crkve u kojem individualne navike moraju ustupiti mjesto poštovanju cjeline.
Psihološka sljepoća i društveni bonton
S psihološkog stajališta, riječ je o potpunoj odsutnosti autorefleksije i empatije za okolinu.
Živimo u vremenu ubrzanog ritma gdje je individualizam postao vrhovni autoritet, a vlastita potreba jedino mjerilo vremena. Čovjek naviknut da je u svakodnevnom životu sve podređeno njegovom brzom protoku i osobnom komodu, nepogrešivo prenosi taj isti obrazac i u sakralni prostor.
Ako mu se žuri na ispovijed ili kasni na misu, najkraća geometrijska linija između dvije točke postaje jedino pravilo koje priznaje, bez obzira na to koga na tom putu ometa.
Ako stvar spustimo na čisto sociološku razinu i osnovni kulturni bonton, situacija postaje jednako banalna i porazna. U školi nitko se ne prešetava ispred ploče dok profesor predaje – zna se da to nosi jasne posljedice, opomenu ili lošu ocjenu. U kazalištu se ne prolazi između prvog reda i pozornice dok glumci izvode predstavu. U kinu se ne staje ispred platna usred ključne scene.
Ako u svjetovnim ustanovama i kulturnim događanjima vrlo dobro razumijemo elementarno poštovanje tuđeg rada, reda i discipline, kako je moguće da u Božjem hramu izgubimo i te najosnovnije navike pristojnosti?
Zašto je Božji dom jedino mjesto gdje si dopuštamo ponašanje koje nigdje drugdje ne bi prošlo bez srama?
Kako promijeniti mentalitet navike i vratiti dostojanstvo
Svećenik na svakoj desetoj misi opominje, godinama ponavlja istu stvar s puno strpljenja i obzira, no stvarna promjena izostaje jer opomena u ušima pojedinaca zvuči kao protokolarna sitnica, a ne kao poziv na unutarnje preobraženje i obzirnost. Mnogi misle da se to odnosi na “neke druge”, ne prepoznajući sebe u tim opisima dok koračaju preko prvog reda.
Pristup ovom problemu ne smije biti pasivno zgražanje, ali niti agresivno prozivanje koje bi stvorilo dodatni razdor u zajednici.
Promjena počinje ponovnim otkrivanjem svijesti o zajedništvu i svetosti prostora. Crkva nije privatno vlasništvo ni pojedinca u klupi ni svećenika za oltarom, nego prostor susreta Boga i čovjeka, obitelji vjernika koja skupa moli. Poštovati liturgijski mir, usporiti korak i napraviti tih dodatnih deset koraka uz zadnji zid nije gubljenje vremena, nego prvi i najneposredniji praktični ispit naše poniznosti.
Dok god budemo skraćivali put do ispovjedaonice gazeći preko dostojanstva oltara i mira braće i sestara oko nas, naša će duhovnost ostati samo na površini – izmjerena u glasne, sebične korake koji umjesto skrušenosti i poštovanja odaju samo našu vlastitu samovolju i duhovnu slijepu pjegu.
Dostojanstvo ulaska u crkvu počinje prije nego što uopće izgovorimo prvu molitvu.
Odgovori