Nakon više od dvadeset godina borbe s oštećenjima koja su ostavila trag na čitavom tijelu, čovjek nauči živjeti u stalnom, tihom oprezu. Teško ranjavanje u Domovinskom ratu donijelo je rane i ožiljke koji su trajno obilježili ruke, noge, pluća i glavu. Jedan od tih gelera i danas miruje tik ispod obrve lijevog oka, kao nijemi svjedok dana u kojima se lomio život.
Tjedni provedeni u stuporu, blažem obliku kome, i godine liječenja uz ogromne količine kortikosteroida, antibiotika te protupalnih lijekova, ostavili su nepopravljiv trag. Tijelo se oporavljalo, ali su oči prve popustile.
Sa svega dvadesetak godina započela je kalvarija. Prvo nagli skok dioptrije, zatim glaukom, a potom i mrena na oba oka. Uslijedile su ablacije mrežnice, jedna za drugom, i niz od čak petnaestak operacija. Rezultat te duge i iscrpljujuće borbe bio je gubitak vida na jednom oku, dok na drugome tračak svjetlosti još uvijek odolijeva mraku. U takvim okolnostima, tjeskoba i osjećaj beznađa polako se uvlače pod kožu i mijenjaju čovjeka. Nekadašnji kozmopolit, čovjek željan društva, putovanja i akcije, postupno se povukao u sigurnost vlastita četiri zida. Izlazak na ulicu postao je izvor nesigurnosti, a terapije koje snažno utječu na krvni tlak donose stalne oscilacije, iscrpljenost i pospanost.
U tom sužavanju fizičkog prostora, pisanje, glazba i kućni studio postali su utočište i terapija. No, ono ključno bez čega bi tjeskoba odavno odnijela pobjedu jesu Bog, Biblija, kontemplacija i molitva. Vjera je ostala jedini pravi lijek i temelj na kojem počiva svakodnevica, pa tako i pokretanje portala vjerničko-domoljubnog sadržaja. Pisanje je postalo prozor u svijet i način da se misli usmjere prema stvaljanju novih vrijednosti, dok se u pozadini uvijek proteže ono tjeskobno pitanje hoće li u ruku na kraju ipak morati doći bijeli štap.
Put u Miami i suočavanje s istinom
Nada u čudo i želja za dodatnim mirom naveli su me da sa suprugom krenem put Miamija. Cilj je bila čuvena Bascom Palmer klinika, jedna od naboljih oftalmoloških ustanova u Sjevernoj Americi. Izbor je pao na tu kliniku jer sam se potajno nadao da tamo postoje inovativna medicinska rješenja koja u Hrvatskoj još nisu dostupna. No, po dolasku me dočekalo veliko iznenađenje i svojevrsna potvrda. Pokazalo se da je moj zagrebački oftalmolog, primarijus Borna Šarić iz bolnice Sveti Duh, bio apsolutni prorok svog zanata. Sve što mi je on ranije objasnio i dijagnosticirao u Zagrebu, potvrdili su i američki stručnjaci u Miamiju. Jedina je razlika bila u tome što je to saznanje preko oceana trebalo znatno skuplje platiti.
Ipak, prava vrijednost i dubina ovog putovanja nisu ležale u medicinskim nalazima, nego u načinu na koji sam uopće stigao do te poznate ustanove. Sve je započelo jednim telefonskim pozivom starom prijatelju iz Zagreba koji već godinama živi u Beogradu i bavi se reklamiranjem privatnih klinika. Kada sam mu spomenuo svoje probleme s vidom i želju da potražim drugo mišljenje u Miamiju, izgovorio je rečenicu koja je u trenutku promijenila sve. Njegova bliska prijateljica, vlasnica klinike u Beogradu, bila je ujedno najbolja prijateljica doktorice koja radi upravo u Bascom Palmer klinici na Floridi. Spletom okolnosti, supruga mog primarijusa Šarića, doktorica Vlatka Šarić, također je ranije bila na specijalizaciji, pa se krug poznanstava i preporuka zatvorio u svega sat vremena.
Dobio sam telefonski broj i priliku da se izravno čujem s doktoricom. S druge strane linije nalazila se žena mojih godina, rodom iz Sombora, udana za Novosađanina, koja već čitavo desetljeće gradi uspješnu karijeru na dvama klinikama u Miamiju i Palm Beachu. U tom trenutku osjetio sam težak grč u grlu. Unutarnji glas pitao me kako da, kao hrvatski branitelj koji je u ratu teško stradao u sukobu s njenim sunarodnjacima, uoptće uputim taj poziv. No, potisnuo sam nemir i nazvao. Doktorica je reagirala bez trenutka zadrške, pozvavši nas da dođemo već sljedeći tjedan i obećavši da će sve preglede organizirati preko reda.
Prepoznavanje Božje prisutnosti u drugome
Supruga i ja spakirali smo se u roku od nekoliko dana i odletjeli za Floridu. Ono što nas je tamo dočekalo nadilazilo je sva uobičajena službena ili profesionalna očekivanja. Doktorica nas je nakon svog napornog radnog dana osobno dočekala u zračnoj luci i odvela u svoj dom u Palm Beachu. Napravila je svu početnu dijagnostiku koju je mogla sama odraditi u klinici, a potom nas preusmjerila na ostale specijalističke preglede unutar dva tjedna. Njena obitelj – suprug i dvoje djece – u to su vrijeme bili na godišnjem odmoru u Somboru, a ona je nakon tjedan dana morala otputovati na poslovni put, ostavivši nam ključeve svoje kuće da u njoj boravimo potpuno sami.
Kada nepoznata osoba iz regije s tako velikim povjerenjem otvori vrata svog doma strancu, čovjek se prirodno zapita što pokreće toliku dobrotu. Odgovor sam ugledao čim sam prvi put kročio u njenu kuću. Zidovi su bili ispunjeni slikama kršćanskih svetaca, Isusa i Marije. Bilo je jasno da u tom domu stanuje duboka, živa vjera. Upravo su kroz to prostranstvo progovarali čin milosrđa, oprost i spremnost na davanje bez traženja išta zauzvrat. U našim prvim razgovorima zahvalio sam joj se na nesebičnosti i pitao ju zašto to radi. Dobro se dobrim vraća- rekla je. Uostalom, ja sam osoba od vjere. I ja- rekao sam. Znam- odgovorila je. To je bila potvrda i osiguranje da smo na istoj strani. Bez puno rasprave.
Trenutak najveće emotivne napetosti dogodio se kada me upitala kako su nastala sva ta oštećenja na mom tijelu. Gutajući knedlu, ispričao sam joj istinu o ratu i ranjavanju. Nije bilo podizanja glasa, osude ni skretanja pogleda. Samo je mirno kimnula glavom i tiho rekla kako je i njen ujak bio u ratu protiv Hrvatske te da je i sam teško stradao. Zastala je i kratko dodala da to moramo ostaviti iza sebe jer je jedino važno kakvi smo ljudi danas i kako se nosimo sa svojom mukom. Nikada nisam imao problem sa Srbima kao narodom, nego s politikom koja je donijela razaranje, a ona je, ne mogavši podnijeti taj teret i ratne posljedice, odlučila otići daleko preko oceana.
U tom trenutku dogodio se presudni preokret. Niti u jednom trenutku nitko nikome nije izgovorio formalne isprike, niti smo otvarali političke rasprave, no kroz naše ponašanje, poglede i postupke dogodilo se prepoznavanje. Prepoznali smo Božju prisutnost jedno u drugome. Vidio sam u njoj Božju osobu koja otvorenog srca želi pomoći i razjrešiti neke svoje dileme iz prošlosti, dok je ona u meni vidjela mladog čovjeka koji je pre rano otišao u rat i podnio ogromnu patnju. A dobar je bogobojazan čovjek. Njena želja da pomogne bila je i njen osobni doprinos zacjeljivanju teških ratnih rana obaju naroda, kako bi se Bog proslavio kroz naš susret. I moja supruga je ostala zatečena količinom njene nesebičnosti, i tako smo se svi jednostavno snažno povezali u sekundi. Ta tragedija rata kao da nas je dodatno povezala, gdje smo htjeli dati do znanja da smo jači od zamjeranja i mržnje. Baš san osjetio Božju intervenciju u tom odnosu.
Savez koji nadilazi prošlost
Tragedija koja je zadesila oba naroda ostavila je duboke brazde, ali snaga vjere i Božjeg duha pokazala se jačom od svake povijesne traume. U samo dva tjedna boravka na Floridi, naš je odnos iz početne suzdržanosti prerastao u bliskost kakva se rijetko susreće. Bilo je očito da u čitavoj toj priči djeluje Božja ruka, pretvarajući medicinsku potragu u duboko duhovno svjedočanstvo.
I danas, nakon što smo se supruga i ja vratili kući, redoviti kontakt ne jenjava. Razgovaramo često, osmišljavamo nove zajedničke projekte i planiramo ponovni susret. Iz dojučerašnjih stranaca koji su nosili breme teške prošlosti, izraslo je jedno od najčvršćih i najboljih poznanstava. Priča o odlasku u Miami tako nije ostala zapisana kao još jedan medicinski nalaz, nego kao dokaz da milosrđe, oprost i prepoznavanje Božjeg lika u drugom čovjeku mogu iscijeliti i najdublje rane.
Kao podsjetnik i zahvalu, napravio sam pjesmu posvećenu našem prijateljstvu koja se može poslušati u gornjem videu.
Odgovori