Zašto istina o Domovinskom ratu ne leži samo u nama koji smo se vratili, nego i u onima koji su ostali
Kada se u javnosti govori o Domovinskom ratu, najčešće se spominju pobjednici, odlikovani pojedinci, preživjeli branitelji i njihove uspješne ratne priče. Izgrađen je društveni okvir u kojem se preživljavanje i povratak s ratišta nesvjesno izjednačavaju s osobitim herojstvom, dok se u pozadini stvara iluzija da su najzaslužniji upravo oni koji su danas prisutni i glasni.
Međutim, duboka psihološka, sociološka i teološka analiza ljudskog razmišljanja otkriva da je takav pogled na ratnu žrtvu utemeljen na opasnoj pristranosti ljudskog uma.
U znanosti o ljudskom ponašanju i statistici postoji pojam poznat kao zabluda preživjelih (engl. survivorship bias). To je sklonost da zaključke i opće istine donosimo promatrajući samo one koji su prošli kroz sito i rešeto i ostali živi, dok potpuno zaneramujemo one koji nisu uspjeli.
Ključna priča koja objašnjava ovaj fenomen dolazi iz Drugog svjetskog rata.
Vojni analitičari uočili su da se zrakoplovi vraćaju s misija izrešetani po krilima i repu, pa su predložili ojačavanje tih dijelova. No, matematičar i statističar Abraham Wald shvatio je zapanjujuću istinu: zrakoplovi pogođeni u motor ili druga vitalna mjesta nisu se vratili da bi bili pregledani. Bili su srušeni. Istinska opasnost nije bila na mjestima gdje su bile vidljive rupe na preživjelim avionima, nego na onim mjestima koja su na preživjelima ostala netaknuta, jer su svi pogođeni na tim kritičnim točkama pali i nestali.
Teret preživljavanja i istina o borbi
Kao hrvatski branitelj i teški stradalnik koji je u borbenom sektoru proveo dane od prvog do zadnjeg, godinama nosim težinu ove spoznaje na vlastitoj koži. Prošao sam pakao bojišta, gledao smrti u oči i doživio ranjavanje koje mi je zauvijek promijenilo život. Ljudi me ponekad promatraju kroz prizmu posebnog herojstva ili iznimnosti, no svaki put kada čujem takve riječi, u meni se probudi nemir. Znam istinu koju nosi svaki pošteni ratnik: nisam bio ni hrabriji, ni sposobniji, ni bolji od onih koji su ostali ležati na hrvatskoj zemlji.
Iza sebe sam ostavio borce koji su u svakom smislu bili veći i spremniji od mene. Oni su dali sve što su imali, izložili se najvećoj pogibelji i pali. Ja sam preživio ne zato što sam posjedovao neku nadnaravnu vještinu ili veću zaslugu, nego spletom okolnosti koje ljudski um teško može do kraja shvatiti.
Biti preživjeli branitelj ne znači biti bolji; to jednostavno znači biti onaj kojemu je dana prilika da nastavi živjeti.
Psihološki mehanizmi u pozadini krivnje i lažnog heroizma
Iz psihološke perspektive, ovdje se isprepliću dva snažna fenomena. S jedne strane, kod pravih boraca i stradalnika često se javlja sindrom krivnje preživjelog (engl. survivor’s guilt). Riječ je o dubokom unutarnjem nemiru i pitanju: “Zašto ja, a ne on koji je bio bolji čovjek, bolji otac ili hrabriji vojnik?” Kada društvo takvog čovjeka gura na pijedestal heroja, stvara se strahovit psihološki raskorak. Čovjek zna da je njegova prisutnost ovdje samo rezultat spleta okolnosti, a ne osobnog prvenstva nad onima koji su poginuli.
S druge strane, u ljudskoj psihologiji djeluje mehanizam samoveličanja i ublažavanja vlastitog straha. Pojedinci koji su u ratu imali sporedne uloge ili su kroz njega prošli bez prave izloženosti pogibelji, često imaju potrebu naknadno izgraditi grandioznu sliku o vlastitom doprinosu.
Psihologija to prepoznaje kao kompenzacijski mehanizam: glasnim isticanjem vlastitih zasluga potiskuje se osjećaj manje vrijednosti ili sram zbog nedovoljnog sudjelovanja u trenucima kada se lomila sudbina naroda.
Sociološka slika društva i paradiranje nevidljivih
Sa sociološkog stajališta, svako društvo sklono je stvaranju jednostavnih i pitkih mitova. Kolektivna svijest lakše prepoznaje i slavi žive pojedince koji mogu govoriti, pojavljivati se u medijima i nositi odlikovanja, nego što je spremna ući u tihu, tešku refleksiju o onima koji su nestali. Nastaje fenomen takozvane pristranosti vidljivosti: ono što nam je pred očima smatramo mjerilom cjelokupne stvarnosti.
Tako se u javnom prostoru događa tiha sociološka nepravda koja iskrenog borca najviše boli. Meni osobno, koji sam krvavio u borbenom sektoru od prvog do posljednjeg dana, izuzetno je teško gledati ljude koji danas pradairaju u svečanim uniformama i ističu svoje ratne zasluge, a za koje pouzdano znam da u ratu nisu bili ni blizu prave bojišnice i borbenog sektora. Oni danas samouvjereno drže govore i predstavljaju se kao lice Domovinskog rata. Svoju prisutnost u pozadini iskoristili su kako bi nakon rata postali glasni i vidljivi, dok su pravi vitezovi ostali na terenu ili pod zemljom.
Stvara se krivotvorena slika rata u kojoj najglasniji postaju najvidljiviji, a stvarna žrtva biva potisnuta na margine. Oni najbolji među nama, oni koji su bez oklijevanja stali na prvu crtu i položili svoje živote za slobodu domovine, ne mogu govoriti. Njihov glas je utihnuo na bojištima od Vukovara do Dubrovnika.
Promatramo li rat samo kroz priče onih koji su danas tu i koji se glasno nametnu u uniformama koje jedva da su u ratu uprljali, pravimo istu pogrešku kao i oni inženjeri s početka priče – gledamo rupe na avionima koji su se vratili u bazu, umjesto da ojačamo sjećanje na one motore koji su pogođeni i srušeni. Te kako to ispraviti da se to više nikada ne dogodi.
Kao što je zapisao poznati pisac i ratnim vihorom pogođeni mislitelj Antoine de Saint-Exupéry:
“Biti čovjek znači upravo biti odgovoran. Znači osjećati sram pred bijedom koja ne ovisi o nama. Znači ponositi se pobjedom koju su odnijeli drugovi.”
Teološka dimenzija žrtve i kršćanska poniznost
S vjerničkog stajališta, izjednačavanje vanjskog preživljavanja s posebnom Božjom naklonošću ili osobnom zaslugom predstavlja teološku zabludu. Bog ne dijeli zemaljske sudbine po kriteriju ljudske mjerljive vrijednosti ili pravednosti. Najveća žrtva u kršćanskoj vjeri upravo je žrtva Nevinoga koji je dao svoj život za druge.
Ona prava, nepatvorena ljubav prema domovini i bližnjemu ne traži pozornicu niti pljesak. Isusova poruka jasna je i bezdna:
“Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” (Iv 15, 13)
Oni koji su položili svoje živote ostvarili su puninu te ljubavi. Preživjeli branitelji, umjesto pristajanja na lažne uloge heroja ili sudjelovanja u natjecanju za zasluge, pozvani su na duboku poniznost. Naša je dužnost nositi uspomenu na pale prijatelje ne kao vlastiti orden, nego kao sveti zalog i opomenu.
Nismo preživjeli da bismo se uzvisivali nad drugima, nego da bismo ostali tihi svjedoci njihove čiste, nesebične žrtve.
Duhovno i društveno ozdravljenje kroz istinu
Da bi jedno društvo i narod duhovno, moralno i psihološki ozdravili, potrebno je stvari postaviti na njihovo pravo mjesto. Treba jasno razlučiti stvarni doprinos od lažnog samoveličanja i osloboditi se zablude da su oni koji danas najglasnije marširaju jedino mjerilo ratne istine.
Ljudski je osjećati zahvalnost za darovani život, ali vjernički, domoljubni i zreli čovjek zna da najveći vitezovi naše slobode spavaju pod tihim križevima diljem Hrvatske. Oni nisu tu da parade, nemaju odlikovanja na prsima i ne drže govore po obljetnicama. Ali upravo u njihovoj tišini leži jedina prava, nepatvorena istina o Domovinskom ratu. Dokle god budemo gledali u njih kao na jedini pravi temelj naše slobode, a sebe smatrali samo poniznim dužnicima njihove žrtve, čuvat ćemo čistoću Domovinskog rata od svake zlouporabe, jeftine politizacije i zaborava. Istinska veličina ne mjeri se glasnoćom stajanja na pozornici i nošenjem uniforme u miru, nego dubinom poniznosti pred onima koji su dali sve.
Odgovori