Prije nego što je Hollywood naučio stvarati suvremene digitalne kataklizme, posjedovao je nevjerojatnu moć da spoji intimnu ljudsku dramu i epsko uništenje na velikom platnu. Filmski klasik San Francisco iz 1936. godine, u režiji vrsnog zanatlije W. S. Van Dykea, donosi priču koja i gotovo devedeset godina nakon premijere izaziva snažne emocije.
Duhovni i moralni sukobi na oštroj Barbary Coast obali
U vremenu kada se Velika depresija nadvila nad svijetom, publika je hrlila u kina tražeći nadu, a ovaj je film ponudio upravo to – spoj burne romanse, nezaboravne glazbe i jedne od najdojmljivijih katastrofa u povijesti sedme umjetnosti. Opširnije na Wikipedia.
San Francisco 1936: Filmski klasik koji ruši gradove i gradi
Radnja nas vodi u Zlatni grad na samom početku dvadesetog stoljeća, točnije u razdoblje koje prethodi razornom potresu iz 1906. godine. U središtu zbivanja je Blackie Norton, cinični i karizmatični vlasnik kockarnice i plesnog dvorca čiji lik s neodoljivim šarmom tumači Clark Gable. Blackie je čovjek koji živi po vlastitim pravilima, daleko od crkvenih klupa i tradicionalnog moraliranja. Njegova potpuna suprotnost, a istovremeno najbolji prijatelj iz djetinjstva, jest otac Tim Mullin, svećenik mišićave građe kojeg maestralno igra Spencer Tracy. Otac Tim neumorno pokušava pronaći put do Blackiejeve duše, dok istovremeno brine o moralnom zdravlju zajednice. Dolazak mlade i talentirane sopranistice Mary Blake, koju utjelovljuje Jeanette MacDonald, unosi nemir u ovaj osebujni muški svijet. Mary privlači Blackieja svojim glasom i ljepotom, no njezine ambicije vode je prema klasičnoj operi i uglednijim krugovima, što pokreće složenu mrežu strasti, ljubomore i društvenih ambicija.
Glas naroda, kritičarske ocjene i pozlaćene nagrade
Kada se film pojavio u kinima, dočekan je s oduševljenjem koje se rijetko viđa. Gledatelji su masovno hrlili pogledati kako omiljene zvijezde preživljavaju apokalipsu, a naslovna pjesma postala je pravi nacionalni hit koji se pjevušio na svakom uglu. Kritika je hvalila hrabrost studija Metro-Goldwyn-Mayer da ugradi tako grandiozne specijalne efekte u završnu trećinu filma, smatrajući taj dio vizualno revolucionarnim. Ipak, struka je bila svjesna i određenih dramaturških manjkavosti u središnjem dijelu radnje. Film je osvojio prestižnu nagradu Američke filmske akademije za najbolji zvuk, dok je Spencer Tracy zaradio svoju prvu nominaciju za Oscara, potvrdivši status glumca koji može nadahnuti svaku scenu u kojoj se pojavi. Nominacije su zabilježene i u kategorijama najbolje produkcije, režije te originalne priče, čime je film potvrdio svoj status tadašnjeg holivudskog teškaša.
Između vrhunskog spektakla i melodramskih pretjerivanja
Kada se zbroje svi dojmovi, San Francisco donosi osebujan spoj izuzetno svijetlih i prilično tromih trenutaka. S jedne strane, vizualni prikaz potresa, urušavanja zgrada, puknuća vodovodnih cijevi i panike na ulicama ostaje hipnotizirajući i danas. Glumačka kemija između Clarka Gablea i Jeanette MacDonald nosi cijeli projekt, dok Spencer Tracy unosi potrebnu dozu prizemljene mudrosti. S druge strane, prva dva sata filma znaju ponuditi pomalo iscrpljujuću melodramu s naglim promjenama osjećaja glavne junakinje koja čas bježi u operu, čas se vraća u zadimljeni salon. Neki dijalozi i situacije djeluju naivno, a moralne poruke mjestimice znaju biti izrečene s prevelikom težinom, bez suptilnosti koju bi moderna publika možda očekivala.
Zašto je ovo film koji vjernici, kršćani i domoljubi posebno cijene
Gledajući iz perspektive kršćanskog gledatelja i domoljuba, ovaj film nudi izuzetno snažne slojeve značenja. Iako Blackie na početku odbacuje vjeru i ruga se duhovnim vrijednostima, sama katastrofa postaje katalizator njegove temeljite nutarnje preobrazbe. Susret s razaranjem i strah za život voljene osobe dovode ga do spoznaje vlastite malenkosti i iskrenog pokajanja na koljenima pred Bogom, rame uz rame s ocem Timom. Za vjernike koji cijene teme obraćenja, Božje providnosti i duhovnog uskrsnuća iz pepela vlastitih grijeha, ovo finale pruža duboko katarzično iskustvo. Slično tomu, domoljubi će u završnim kadrovima filma prepoznati snažnu poruku o otpornosti nacionalnog duha. Prizori u kojima preživjeli građani svih slojeva marširaju ruševinama uz pjesmu i zajedničku molitvu, slaveći obnovu svoga grada, odražavaju klasični ideal zajedništva u nevolji. Film slavi duh zajedništva, vjeru u bolje sutra i neuništivu snagu naroda koji se diže iz pepela, čineći ga trajnim svjedočanstvom o tome kako ljudsko srce, suočeno s najvećim kušnjama, uvijek može pronaći put prema svjetlu.
Odgovori