mozaikcro

Čežnja za slobodom: Zašto iranska dijaspora moli za pad režima, ali se boji rata

Svjedočanstvo hrvatskog fitness trenera iz Kalifornije otvorilo je prozor u svijet ljudi o kojima često slušamo samo kroz hladne geopolitičke analize i izvješća o sukobima. Kada razgovor u pauzama između treninga u sunčanom San Franciscu skrene na odnose između Amerike i Irana, na površinu izlazi duboka, složena i potresna istina o iranskom iseljeništvu.

Kroz opuštene, ali emotivne razgovore između Hrvata i Iranaca u jednom fitness centru, Iranci u Kaliforniji otkrivaju da njihova stvarnost nije crno-bijela. Suprotno pojednostavljenim medijskim narativima koji Ameriku često prikazuju kao jedinog agresora, ovi ljudi vrlo zrelo upiru prstom u stvarni izvor svoje boli, a to je vlastiti režim u Teheranu koji provodi strašan teror nad domaćim stanovništvom.

Dvostruki teret običnog čovjeka

Iz perspektive običnog čovjeka koji je morao napustiti svoju rodnu grudu, strah od rata s Amerikom je golem jer u svakom vojnom sukobu najprije stradavaju nedužni, njihove obitelji koje su ostale u Iranu. No, ono što iranski Amerikanci naglašavaju na treninzima i druženjima jest činjenica da Teheran već desetljećima ima “putra na glavi”. Režim ne samo da drži vlastitu naciju u informacijskom i fizičkom mraku, već potpuno ignorira i odbacuje svoju golemu dijasporu.

Mnogi od tih ljudi imaju uspješne karijere, obrazovani su i žarko se žele vratiti, donijeti svoj kapital i znanje natrag u domovinu. Međutim, komunikacija s režimom ne postoji. Umjesto dijaloga, svatko tko javno kritizira vlast riskira uhićenje ako ikada ponovno kroči na iransko tlo. Ta nemogućnost povratka kući, dok istovremeno gledaju kako teokratska elita guši svaku klicu slobode na ulicama Teherana, stvara duboku frustraciju.

Konsenzus oko rušenja režima

Među iranskom dijasporom u SAD-u postoji gotovo stopostotni konsenzus da je trenutni teokratski režim u Teheranu nelegitiman, brutalan i da mora otići. To pokazuju i najnovija istraživanja organizacije PAAIA (Public Affairs Alliance of Iranian Americans), prema kojima oko 60% iranskih Amerikanaca smatra da bi promjena režima u Iranu trebala biti jedan od glavnih prioriteta vanjske politike.

Ono što ih ujedinjuje je duboka frustracija i tuga zbog onoga što se događa njihovim obiteljima i sunarodnjacima u domovini. Svaki val prosvjeda u samom Iranu, poput onih nakon smrti Mahse Amini ili najnovijih ekonomskih i političkih nemira, trenutno podiže cijelu dijasporu na noge. Ljudi organiziraju masovne prosvjede u Washingtonu, Los Angelesu i drugim svjetskim metropolama, noseći stare iranske zastave (s lavom i suncem) kao simbol otpora prema trenutnoj vlasti.

Čekanje i aktivna potpora

Dijaspora ne sjedi prekriženih ruku čekajući pasivno da se režim sruši sam od sebe. Oni aktivno pokušavaju biti glas onih koji u Iranu nemaju pravo glasa. Njihov aktivizam uglavnom je usmjeren na:

• Lobbying u Washingtonu: Stalni pritisak na američku vladu da ne radi kompromise s Teheranom i da uvede oštrije sankcije pojedincima iz vlasti i Islamske revolucionarne garde (IRGC).
• Tehnološku pomoć: Financiranje i organiziranje načina da se zaobiđu internetske blokade u Iranu, kako bi prosvjednici u zemlji mogli komunicirati i slati snimke svijetu.
• Humanitarnu i pravnu borbu: Skretanje pažnje na političke zatvorenike i masovna kršenja ljudskih prava.

Razilaženja oko pitanja “Što nakon?”

Iako su svi složni da režim mora pasti, unutar same dijaspore postoje velike rasprave i podjele oko toga kako bi budući Iran trebao izgledati i tko bi ga trebao voditi.

Jedan značajan dio dijaspore podržava Rezu Pahlavija, sina svrgnutog iranskog šaha, videći u njemu simbol stabilnosti i figuru koja bi mogla voditi prijelazno razdoblje prema demokraciji. Drugi dio, koji čini većinu prema anketama, strogo zagovara modernu, sekularnu parlamentarnu republiku ili demokraciju bez ikakvog povratka monarhije. Postoje i radikalnije skupine u egzilu koje nemaju veliku podršku među običnim ljudima u Americi, ali su vrlo glasne.

Ukratko, iranska dijaspora živi s konstantnim pogledom usmjerenim prema domovini. Njihovo nezadovoljstvo je trajno, a nada da će doživjeti pad režima i slobodan Iran je glavna kohezivna sila koja tu zajednicu drži na okupu.

Kršćanski pogled na čežnju za slobodom

Za nas koji promatramo ovu situaciju kroz prizmu kršćanske suosjećajnosti i pravednosti, priča o iranskoj dijaspori nosi duboku poruku. To je priča o ljudima koji se nalaze u svojevrsnom egzilu, baš poput biblijskih naroda koji su čeznuli za povratkom u svoju obećanu zemlju dok su gledali kako nepravedni vladari pustoše njihovu baštinu.

Njihovo čekanje da se režim sruši nije vođeno željom za osvetom ili ratnim razaranjem, već dubokom čežnjom za mirom, slobodom i dostojanstvom koje pripada svakom ljudskom biću stvorenom na sliku Božju. Dok treniraju i žive daleko od doma, ovi ljudi nose težak križ odvojenosti od domovine, svjesni da istinska promjena mora doći kroz slamanje unutarnjeg terora, kako bi se napokon otvorila vrata za povratak stotina tisuća onih koji samo žele ponovno zagrliti svoju zemlju.