Pouke za obitelj i domovinu iz holivudskog klasika
U vremenu kada nas s ekrana nerijetko zapljuskuju površnost, cinizam i relativiziranje svih tradicionalnih vrijednosti, pravi je blagoslov potražiti utočište u filmskoj riznici prošlosti. Među tim skrivenim draguljima posebno mjesto zauzima ekranizacija romana Male žene iz 1933. godine u režiji Georgea Cukora.
Ovaj crno-bijeli klasik, s Katharine Hepburn, nije samo topla obiteljska priča o odrastanju četiri sestre u sjeni Američkog građanskog rata. Opširnije na Wikipedia
Za katoličkog i domoljubnog gledatelja, to je duboko inspirativno svjedočanstvo o vrlinama koje su izgradile zapadnu civilizaciju – o vjeri, požrtvovnosti, ljubavi prema bližnjemu i privrženosti domovini u teškim vremenima.
Svjetlo u tami teških povijesnih trenutaka
Priča nas vodi u dom obitelji March u Novoj Engleskoj. Otac obitelji, unatoč svojim godinama, dragovoljno odlazi na bojišnicu kao vojni kapelan kako bi duhovno krijepio vojnike koji krvare za slobodu svoje zemlje. Njegovo odsustvo ostavlja majku Marmee i četiri kćeri – Jo, Meg, Amy i Beth – u materijalnoj oskudici, ali ne i u duhovnom siromaštvu.
Kroz njihovu svakodnevicu film nam šalje snažnu poruku: domoljublje se ne dokazuje samo na bojišnici, već i u obiteljskom domu kroz strpljivo podnošenje žrtve, očuvanje zajedništva i neprekidnu molitvu za ranjenu domovinu.
Dobre strane filma
Najveća snaga ove adaptacije leži u njezinoj moralnoj čistoći i vjernosti kršćanskom duhu izvornog teksta Louise May Alcott. Film ne drži teološka predavanja, već kršćanstvo prikazuje onako kako je najljepše – kroz djela ljubavi.
Karitativni duh filma bljesne već na samom početku. Na božićno jutro, sestre i njihova majka odlučuju svoj mukotrpno pripremljeni, bogati doručak odnijeti siromašnoj i gladnoj susjednoj obitelji Hummel. Ta slika nesebičnog odricanja radi brige za bližnjega u potrebi ostavlja snažan dojam na svakoga tko u srcu nosi Kristove riječi.
Nadalje, film izvanredno prikazuje proces unutarnje borbe protiv vlastitih mana. Svaka od sestara suočava se s ljudskim slabostima – Jo s ponosom i naglom naravi, Meg s taštinom, Amy sa sebičnošću, a Beth s plahošću. Njihovo odrastanje nije potraga za modernom samoživosti, već iskreni rad na karakteru, prožet poniznošću i sviješću da se prava sreća nalazi u služenju drugima.
Konačno, obitelj je ovdje prikazana kao domaća crkva, sigurna luka u kojoj se rane liječe praštanjem, a ne zlopamćenjem. Čak i u najpotresnijim trenucima, poput prerane smrti tihe i pobožne Beth, film izbjegava očaj i gorčinu. Bethina smrt prožeta je dostojanstvom i dubokom kršćanskom nadom u vječni život i ponovni susret u Domu Očevu.
Loše strane filma
Gledano iz perspektive današnjeg vjernika koji traži teološku dubinu, film ima nekoliko sitnih nedostataka. Iako je obitelj March u originalnom romanu snažno nadahnuta kršćanskom klasikom Hodočasnikov put Johna Bunyana, film te izravne religiozne reference i scene zajedničke obiteljske molitve svodi na minimum. Vjera se više iščitava iz njihovih moralnih postupaka i nesebičnog ponašanja nego iz otvorenog prakticiranja vjerskih obreda.
Također, suvremenom gledatelju koji nije naviknut na kinematografiju tridesetih godina prošlog stoljeća, glumački stil u nekim scenama može djelovati pomalo teatralno i patetično. Dijalozi su ponekad pretjerano dramatični, a dinamika filma je sporija nego što smo navikli u današnjim dinamičnim produkciijama, što mlađoj publici može predstavljati mali izazov pri gledanju.
Što kaže kritika i osvojene nagrade
Filmska kritika, kako ona iz vremena premijere tako i suvremena, jedinstvena je u ocjeni: verzija iz 1933. godine smatra se jednim od najboljih ostvarenja u povijesti kinematografije. Ovu visoku umjetničku vrijednost potvrdila su i najprestižnija priznanja tog doba. Film je osvojio nagradu Oscar za najbolji prilagođeni scenarij, a bio je nominiran i u najvažnijim kategorijama za najbolji film godine te najbolju režiju Georgea Cukora. Ugledni Američki nacionalni odbor za recenziju (NBR) uvrstio ga je među deset najboljih filmova godine, dok je na prestižnom Filmskom festivalu u Veneciji velika Katharine Hepburn osvojila nagradu za najbolju glumicu, što je zacementiralo njezin status glumačke legende.
Kritičari su posebno hvalili njezinu izvedbu buntovne, ali duboko odane Jo March, ističući da je u ulogu unijela neviđenu energiju, toplinu i iskrenost.
Ono što povjesničari filma često naglašavaju jest društveni utjecaj ovog djela. Film je premijerno prikazan usred Velike depresije, u vremenu opće ekonomske krize i beznađa. Kritika je tada složno istaknula da su Male žene donijele narodu prijeko potrebnu utjehu, podsjećajući društvo da su obiteljska ljubav, poštenje i vjera u bolje sutra neuništivi stupovi koji mogu izdržati i najveće povijesne oluje.
Za naš vjernički i domoljubni portal, ovaj film ostaje trajna preporuka. Olujni dani prošlosti podsjećaju nas na to tko smo, koje vrijednosti baštinimo i kako se u teškim vremenima, uz Božju pomoć i obiteljsko zajedništvo, čuva obraz i domovina.
Odgovori