mozaikcro

Kako dječak koji je režirao filmove u vlastitoj glavi razumije fenomen Backroomsa

Nema mi ništa gore nego kada se filmski redatelji prave previše pametni pa te na samom kraju ostave s još sto otvorenih pitanja jer nisu imali hrabrosti ili volje ponuditi čist i jasan rasplet. Upravo mi se to dogodilo dok sam gledao izuzetno hvaljeni film Backrooms.

Trebaju li nam uopće takva ostvarenja? Iskreno, u prvom trenutku pomislim da ne trebaju. Kada me netko ostavi bez odgovora i očekuje da sam projiciram što se zapravo dogodilo, često ulovim sebe kako razmišljam o tome kako moj mozak možda ne funkcionira na razini iznimno pametne osobe. Nakon takvih odjavnih špica osjećam se zapravo gluplje nego prije gledanja. Ne hvata me jeza od samog filmskog sadržaja, nego od onog neugodnog osjećaja da nisam uspio dokučiti kraj i od tog suptilnog udarca na vlastiti intelekt.

Zbog toga osjećam dužnost i potrebu da odmah na početku jasno objasnim što se događa na samom koncu ovog filma, kako vi ne biste prolazili kroz iste nedoumice. Ovo nije nikakav klasični spojler jer, vjerujte mi, bez ove pripreme teško da biste pohvatali sve konce. Da je meni netko prije filma otkrio rasplet, bio bih mu neizmjerno zahvalan jer bih sasvim mirno i staloženo pratio film koji vrvi fantastičnim detaljima.

Priča se u osnovi raspliće u nekoliko ključnih trenutaka.

Nakon što se u finalnom obračunu suoči s čudovišnim entitetom koji predstavlja Clarkovu izobličenu krivnju, terapeutica Mary uspijeva ga uništiti i time emotivno nadilazi vlastitu traumu proživljenu u djetinjstvu. Samog Clarka taj je entitet prethodno potpuno progutao, što simbolizira njegov konačni poraz i potpunu nemogućnost da se suoči sa surovom stvarnošću. Iako Mary preživljava taj stravični okršaj, u prostor naglo upadaju operativci tajanstvene i moćne korporacije Async.

Ona se ubrzo budi u njihovom tajnom objektu na ispitivanju, trajno zatočena kako bi se pod svaku cijenu prikrila istina o paralelnom svijetu. Posljednji kadar otkriva najmračniji detalj cijelog filma: u samim dubinama Backroomsa ostaje jeziva lutka s Marynim likom. Time nam redatelj šalje jasnu poruku da čak i ako fizički napustite taj nepregledni labirint, vaša sjena i sjećanje ostaju zauvijek zarobljeni u njemu.

Genijalnost koja je izrasla iz YouTube kanala

Sada kada imamo čistu situaciju s krajem, možemo ravnopravno razgovarati o svemu onome što ovaj film čini iznimnim. Iznimno volim nezavisnu produkciju jer ona autorima daje potpunu slobodu režiranja, autentičnost i kreativni zamah koji se u velikim studijima redovito izgubi.

Redatelj ovog filma za moje je pojmove još uvijek dječak. Kane Persons ima svega dvadeset i jednu godinu, a ovo mu je prvi dugometražni igrani projekt. Taj je mladić pravi prirodni fenomen i pred njim je, bez ikakve sumnje, veličanstvena filmska budućnost.

Sve je započelo prije tri ili četiri godine kada je otvorio svoj YouTube kanal i počeo stvarati kratke vizualne uratke pod nazivom Backrooms (web series).

Milijunski pregledi stigli su gotovo trenutačno i upravo su ti uratci poslužili današnjem filmu. Za one koji nisu upoznati s konceptom, riječ je o specifičnom mitu o rupama u stvarnosti koje se iznenada otvaraju na najobičnijim mogućim mjestima. Ako netko slučajno naleti na njih, doslovno propadne kroz zid u beskonačne, žućkaste i sterilne hodnike paralelnog svijeta. Nitko ne zna što je to zapravo i kako funkcionira.

Na internetu su to bile pojedinačne epizode serije, dok je na velikom platnu sve skopljeno u jednu maestralnu cjelinu.

Umjetnost napetosti umjesto jeftinog užasa

Mnogi bi ovaj film bez razmišljanja svrstali u žanr horora, ali on to u svojoj bitnosti nije. Mnogo više volim upotrijebiti riječ “suspense”, odnosno čista, prožimajuća napetost. Mladi redatelj ne želi jeftinu krv, ne oslanja se na demone, ne lovi pubilku na foru naglih vriskova i degutantnih prizora. On mudro igra na kartu psihološke napetosti, vrhunske znanstvene fantastike, i tjeskobne scenografije, dugih statičnih kadrova i besprijekorno dizajniranog zvuka. Glazba u filmu je jednostavno fenomenalna, kadriranje fascinira u svakoj sekundi, a rad s bojama naprosto pršti s platna.

Nezavisni filmovi obično se snimaju s proračunima od nekoliko stotina tisuća do desetak milijuna dolara. Ovaj je bio na toj gornjoj granici s budžetom od deset milijuna dolara, a na blagajnama širom svijeta zaradio je nevjerojatnih 395 milijuna. Takav se financijski i umjetnički fenomen zaista rijetko viđa. Vizualno dojmljiv i dramaturški fantastično uobličen, film nudi upravo ono što prava kinematografija mora nuditi.

Kao kršćanin inače pažljivo izbjegavam horor filmove i ne upuštam se u pretjerana eksperimentiranja s tim žanrom jer me takvi sadržaji uglavnom uznemiruju i nemam nikakve potrebe za njima. Međutim, kada prepoznam da je nešto uistinu čista umjetnost, onda to temeljito istražim. Backdoors je prava škola filma koja pokazuje kako se iz naizgled ničega stvara nešto grandiozno. Odabir glumaca je briljantan jer je riječ o vrsnim dramskim umjetnicima.

Posebno se ističe Renate Reinsve, visoka norveška glumica koja se proslavila u ostvarenju Joachima Triera, The Worst Person in the World (2021), a potom potvrdila svoju klasu u nagrađivanom filmu- Sentimental Value (2025). Ona posjeduje izuzetno upečatljive, tužne oči; u pojedinim trenucima izgleda čarobno lijepo, dok već u sljedećem kadru donosi potpunu transformaciju. Sve ovisi o njezinoj glumačkoj snazi.

Oduševila me u svakom svom filmu ,a pogledao sam ih sve. Upečatljivo je visoka i neka hipnotička prirodna ljepota zrači iz nje, koja je nenametljivo decentna i alternativna.

U ovom filmu ima vrlo malo izgovorenih riječi, ali zato kroz ekspresiju lica i pokret tijela daje nevjerojatnu dubinu i dodanu vrijednost redateljskoj viziji.

Moja potisnuta redateljska priča

Zašto osobno toliko volim ovakve nezavisne i malo pomaknute filmove? Odgovor leži u tome što i sam nosi određenu dozu psihoze, težinu života, ali i golemu kreativnost te maštu koja mi se razvijala još od najranijeg djetinjstva. Odrastao sam u teškim okolnostima pa sam se već u trećem razredu osnovne škole tješio pisanjem pjesama, dok sam u vlastitoj glavi neprekidno režirao zamišljene filmove, a glumio u dječjim školskim predstavama za kojem sam često i pisao dijaloge. Kasnije sam se potpuno zarazio stripovima. Svaku pojedinu scenu iz stripa, kadar po kadar, pedantno sam režirao u svojoj maloj sobi. Od stripova sam radio film.

Likovi iz tih stripova bili su pomaknuti, baš poput onih koje pišu i crtaju velikani za Dylana Doga, Martina Mystèrea, Lazarusa Ledda ili Nathana Nevera. Uvijek sam u svojoj glavi slagao scene prožete tjeskobom, sporu radnju i statične kadrove u stilu kultnog Blade Runnera. A onda me rat odvukao na potpuno drugu stranu i postao sam branitelj. Da se to nije dogodilo, sasvim sam siguran da bih završio filmsku režiju i danas potpisivao upravo ovakva ostvarenja, te sam radio glazbu za svoje filmove. Na kraju to se nije dogodilo jer me rat satrao, iako iza sebe sam snimio nekoliko dokumentaraca i radio na dva igrana filma.

Ipak, svoju ljubav prema filmu nisam odbacio niti sam ostao bez osjećaja za vizualno. Zato vrlo lako prepoznajem tuđu genijalnost i kroz nju na neki način opravdavam vlastitu pomaknutost i cjeloživotno maštanje o režiji. Nisam lud, samo se spletom životnih okolnosti nisam ostvario na tom polju, ali neizmjerno uživam gledajući redatelje na čiji bih rukopis i sam sigurno vukao.

Možda sve ovo zvuči pomalo prepotentno, ali osjećam se iznimno dobro i ispunjeno dok gledam ovakva ostvarenja. Ovo sigurno nije film za svakoga jer je spor, tjeskoban i jeziv na jedan dubok, a ne demonski način. Ovo je fantastično režirana lekcija o tome kako se priča izgrađuje bez mnogo dijaloga, isključivo uz pomoć kamere, scenografije i zvuka.