Granica između autentičnog svjedočenja vjere i agresivnog uličnog aktivizma postala je jedno od najosjetljivijih pitanja suvremenog vjerskog života.
Kada se skupina pojedinaca s obilježjima inicijative Hod za život u centru grada verbalno sukobila sa sudionicima Povorke ponosa, izvikujući parole o Sodomi i Gomori, javnost je ponovno svjedočila opasnom prelijevanju teoloških koncepata u politički gnjev. Za vjerničko domoljubni portal koji teži edukaciji, a ne osudi, ovaj događaj otvara duboko pitanje. Ono glasi- kako zastupati kršćanske vrijednosti, a pritom ne izdati samu bit evanđeoske poruke?
Teolozi i psiholozi slažu se u jednom – onog trenutka kada vjernik izađe na ulicu s primarnom namjerom da kontrira, viče i osuđuje, on napušta prostor duhovnog djelovanja.
Kada se kršćani spuste na razinu uvredljivih transparenata, molitva u stanju srdžbe prestaje biti razgovor s Bogom i postaje oružje ljudskog ega. Autentični vjernik ne bi smio dopustiti da ga ponese val uličnog bijesa, jer ono što počinje gnjevom, rijetko završava Božjom slavom. Da bismo razumjeli gdje je nastao kratki spoj, potrebno je analizirati tri ključne dimenzije ovog problema. To su; biblijsko-teološki utemeljen način komunikacije, službeni stav Crkve te psihološku pozadinu agresivne religioznosti.
Što o javnom prijekoru doista govore Biblija i teologija
Biblijska povijest nudi posve drugačiju sliku od one koju viđamo na političkim prosvjedima. Starozavjetni proroci nisu hodali poganskim gradovima izvan Izraela vičući na grijehe onih koji Boga ne poznaju. Njihov je poziv uvijek bio upućen iznutra, vlastitom narodu koji je sklopio savez s Bogom, a potom skrenuo s puta. Pozivanje na Sodomu i Gomoru u kontekstu uličnog obračuna promašuje teološku bit tih izvještaja. Oni u svojoj srži govore o potpunom slomu društvene solidarnosti, gostoljubivosti i pravde, a ne o materijalu za transparent. Novi zavjet donosi još jasniji kriterij kroz Isusov model komunikacije.
Isusov susret s onima na marginama društva ili u grijehu nikada nije bio ulični linč, nego osobni susret pun istine i milosrđa.
On nikada ne kompromitira istinu o grijehu, ali njezino iznošenje uvijek služi iscjeljenju, a ne javnom sramoćenju. Katolička moralna teologija, oslanjajući se na tradiciju i svetog Tomu Akvinskog, poznaje pojam bratskog ukora. Međutim, taj ukor ima stroga pravila. Da bi bio bogougodan, on mora proizaći iz ljubavi prema osobi, mora se vršiti u četiri oka i samo onda kada postoji opravdana nada da će donijeti plod.
Ulično vikanje na nepoznate ljude koji ne dijele isti svjetonazor nema nikakve veze s bratskim ukorom. To je čisti politički performans koji koristi vjerski rječnik kao pogonsko gorivo za gnjev.
Službeni stav Crkve i psihologija agresivne religioznosti
Katekizam Katoličke Crkve u svojim odredbama vrlo jasno poziva na poštovanje, suosjećanje i obzirnost prema svim ljudima. Izričito naglašava da se mora izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije. Kada službeni dokumenti Crkve koriste tako pažljiv rječnik, ulična agresivnost pojedinaca izravno potkopava pastoralne napore same Crkve i njezinu evanđeosku vjerodostojnost u društvu.
Psihologija religioznosti nudi dublji uvid u to zašto neki vjernici ipak skreću u agresiju. Psiholozi razlikuju intrinzičnu, odnosno unutarnju religioznost, gdje vjera oblikuje cjelokupni moralni i emotivni život osobe. Od one Ekstrinzične, izvanjske religioznosti, gdje vjera služi kao sredstvo za postizanje društvenog statusa ili zaštitu vlastitog identiteta. Kada je vjera obrambeni mehanizam protiv nesigurnosti modernog svijeta, svaki susret s drugačijim doživljava se kao egzistencijalna prijetnja.
U tim trenucima proradi obrambeni mehanizam projekcije. Umjesto suočavanja s vlastitim slabostima i sumnjama, lakše je projicirati sav gnjev na vanjsku skupinu koja simbolizira ono drugačije. Vikanje na ulici tada postaje ventil za osobne frustracije, umotano u plašt borbe za svetinje.
Pouka za vjernike: Kako svjedočiti bez kompromisa i bez mržnje
Edukativna uloga vjerničkih medija danas je važnija nego ikada upravo zato da pomogne prepoznati razliku između svetog žara i ljudske srdžbe. Svjedočiti vjeru u javnom prostoru legitimno je i poželjno pravo svakog kršćanina, no način na koji se to čini određuje vjerodostojnost same poruke. Ako poruka ljubavi i spasenja zvuči kao prijetnja i uvreda, problem nije u onome tko sluša, nego u onome tko govori.
Istinsko svjedočenje zahtijeva hrabrost za dijalog i spremnost na osobno svjedočanstvo vlastitim životom, a ne tuđim osuđivanjem. Kada vjernik umjesto podignutog prsta ponudi otvoreno srce i jasne argumente bez gnjeva, on tek tada postaje vidljivi znak Crkve.
Cilj kršćanskog djelovanja u svijetu nikada ne bi smio biti pobijediti ideološkog protivnika na ulici, nego pridobiti čovjeka za istinu kroz autentično milosrđe koje ne prešućuje grijeh, ali strpljivo ljubi grješnika.
Odgovori